Ministarstvo pravde je povodom Svetskog dana borbe protiv nasilja nad ženama građankama i građanima poslalo poruku kojom ih poziva da prijave nasilje. To je važna poruka, ali kada bi bila i jezički ispravna, bolje rečeno Srpkinjama i Srbima razumljiva.
Poruku prenosimo u celosti:
“Ministarstvo pravde je poo trilo kazne za krivi na dela nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja. Ne inite nasilje! Prijavite 192!”
Slova na srpskom jeziku koja imaju kvačicu (č, š) sistem nije prepoznao, kao što sistem Kosova već godinama ne prepoznaje srpski jezik kao zvanični! Tako, neispravno napisana, ova poruka nema značenje i ozbiljnost kakvu je trebala da prenese.
“Bila sam žrtva fizičkog, psihičkog i ekonomskog nasilja i to sam uspela da prebrodim onda kada sam shvatila da će moja deca ispaštati, a da se nisam odvažila ne bi me bilo ni među živima”, ističe Gordana Đorić. Za naš sajt govori o svim izazovima kroz koje je prolazila dok je pokušavala da ode od nasilnika ali i o onim koji su usledili nakon razvoda. Ali na samom početku, ko je Gordana Đorić?
Gordana Đorić je, kako sama kaže, pre svega preduzetnica, majka i baka. Rođena je u Prištini, a živi u Lapljem selu nadomak Gračanice. Pre više od 20 godina osnovala je Udruženje poslovnih žena “Avenija” koje se bavi stvaranjem uslova, obezbeđivanjem sredstava i pružanjem podrške ženama u cilju ostvarenja njihove ekonomske nezavisnosti. Za sebe kaže da ne voli nepravdu i da se najlepše oseća kada nekome pomogne .
Foto: Gordana Đorić, Facebook
Gordana Đorić trpela je, kako kaže, sve vidove nasilja od bivšeg supruga, ali je uspela da se izbori sa ovom situacijom i svoj životni put preokrene. Kako govori za sajt Ženski info, da nije otišla tada danas ne bi bila živa.
“Ja sam bila žrtva fizičkog, psihičkog, ekonomskog nasilja i to sam uspela da prebrodim onda kada sam shvatila da će moja deca ispaštati, jer će na njih takav odnos ostaviti trajne posledice. Meni je bilo najteže tog dana kada sam iselila stvari, jer ipak se raspada jedna porodica. Malo je trebalo da budemo srećni, ali on nije shvatao.”
Gordana objašnjava sa kakvim se problemima suočavala u ovakvom braku.
On je čovek koji je ženu gleda kao stvar, ako nije po njegovim merilima, koja ne možete često da prokljuvite, nastaje problem. Koliko god da sam želela da uradim stvari koje bi bile dobre i za porodicu i društvo ili okruženje, ako je on smatrao da ne treba zbog njegove sujete i kompleksa jednostavno je to meni uskraćeno. Mnogo sam trpela zbog porodice i ljudi koji su radili u mojoj firmi, ali kada moj organizam više nije mogao da podnese to rekla sam DOSTA JE i krenula svojim putem od nule!
Kada se odvažila da napusti nasilnika bila je potrebna hrabrost i istrajnost kako bi samostalno uspela.
Nije bilo bitno hoću li imati da jedem i da li će moja deca da čekaju u redu za humanitarnu pomoć da preživimo taj period, ali vrlo brzo sam se izdigla i ponovo došla u situaciju da mnogo toga mogu da uradim za svoju decu, ali i da pokrećem poslove i društveni život i što je najvažnije da se osećam zadovoljno. Da se nisam odvažila i da sam ostala u takvom braku ne bi me bilo ni među živima, to sam sigurna.
Foto: Gordana Đorić, Facebook
Kako dalje navodi, iako nije lako javno govoriti o ovome, posebno u patrijarhalnom društvu kakvo je ovdašnje, to radi pre svega zbog mladih žena kojima svojim primerom želi da pokaže da je bitno da ne trpe nasilje.
Jedan je život i gledaj da ga proživiš na način kako misliš da treba, pre svega kreni od duševnog mira pa do svega ostalog. A ne da provedeš ceo život trpeći nasilnika. I kada odeš moraš da zapamtiš da je ceo život borba. Moraš da se izboriš za sve svoje slobode. Tako vremenom naučiš da budeš borac, a ne da odustaneš i ako istraješ u toj borbi garantujem da će uspeh doći. A ako odustaneš nisi ni pružila priliku samoj sebi da možeš nešto da promeniš u svom životu.
Na putu shvatanja da je odlazak od nasilnika jedina ispravna stvar veliki problem su, primećuje Gordana, druge žene koje u mnogo slučajeva odgovaraju žrtvu da prijavi nasilje.
Veliki su problem u smislu trpljenja nasilja upravo žene, odnosno veliko je pitanje kako svekrvama ili majkama promeniti svest da one treba da podrže ćerke ili snaje, i da ne dozvole sinu, mužu, bratu da vrše nasilje. One uglavnom govore „i ja sam trpela više, šta ima veze da istrpiš koji šamar“. Ili recimo rečenice kao: „Bio je sa društvom , neko ga je iznervirao, pa te udario da bi se ispraznio. Pa kući će da se isprazni gde će drugo“, čime opravdavaju nasilje. I na kraju one, mlade žene shvate da su samo trpni pridev i da je trpeti normalno.
Foto: Gordana Đorić, Facebook
Bitan faktor u ženinoj odluci da ode od nasilnika je i ekonomska nezavisnost, na čemu Gordana veoima insistira.
Ako je ekonomski osnažena i jaka i nezavisna mnogo su manje šanse da će trpeti bilo kakvo nasilje.
Upravo u tom pogledu Gordana se bavi osnaživanjem žena u okviru svog Udruženja poslovnih žena “Avenija”.
Udruženje nastoji da stvori jedan društveni i preduzetnički ambijent povoljan za razvoj preduzetničkih veština ženske populacije, ostvarivanje njihovog ekonomskog blagostanja i njihovo potvrđivanje kao ravnopravnih članova u društvu i poslovnom svetu, sa naglaskom na profesionalno obrazovanje i usavršavanje.
A upravo u poslovnom svetu, otkriva nam Gordana, veoma je važno da žena od samog početka zauzme jasan i nepokolebljiv stav o svom integritetu i granicama do kojih se sme ići. A u radu sa ženama ima posebno dobra isustva.
Moraš da zauzmeš stav i posle toga nema problema. Ukoliko te muškarac prihvati kao osobu od reči, stručnu , disciplinovanu imaćeš maksimalno poštovanje i ja stvarno imam pozitivna iskustva u radu sa muškarcima. Takođe, rad sa ženama je fenomenalan čak je u poslovnom smislu i mnogo bolji jer su žene odgovornije, disciplinovanije, kako se dogovorimo tako se ispoštuje, zato je uspeh i malo lakši kada saradjujete sa takvim ženama.
Na pitanje : “ima li uopšte smisla obeležavati 25. novembar, u trenutku kada smo nabrojali 27. ubijenu ženu u Srbiji, u trenutku kada žene ne smeju da istupe i prijave nasilje na Kosovu?”, Gordana kaže:
Nema uopšte smisla jer se nasilje svakodnevno dešava, tako da bi i mi svakodnevno trebalo da iznosimo takve slučajeve i utičemo na institucije koje treba da pomognu i spreče nasilje ali i da edukujemo mlade , od škole do fakulteta, da znaju šta znači nasilje, koliko ono utiče loše na kvalitet života porodice, dece i samog društva.
U tom smislu najviše zakazuju institucije, tačnije, nesprovodjenje zakona.
Vladavina prava ne fuinkcioniše kako treba, jer kada bi zaživelo žena bi bila zaštićena onako kako i treba da bude. Ali nažalost zakoni se ne sprovode i oni koji vrše nasilje su kažnjeni blažim kaznama, predmeti se odugovlače, a često se utiče i na žrtvu da povuče prijavu.
Institucije ne rade svoj posao u onoj meri kako bi trebalo. Dakle, osim adekvatnog reagovanja na nasilje potrebno je da žena bude zbrinuta, da ima prioritet i mogućnost prekvalifikacije, da se zaposli u svojoj struci, da bi mogla da samostalno izdržava porodicu, da bude ekonomski nezavisna i da se nasilniku ne vraća.
Danas je Svetski dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Kada se u srpskim sredinama na Kosovu govori o nasilju, a posebno ovde u Gračanici nije retkost čuti ono ALI, koje dolazi kao otvoreni izgovor kako bi opravdao nasilnik. Koliko god da smo glasni, mi na ovoj strani, da pokažemo da nasilje nema opravdanje, toliko ide potreba za onim ALI, kad god se o tome govori.
Možda ta poreba za pravdanjem nasilnika i ne treba da nas čudi ukoliko znamo da se i pojedini mediji, slučajno ili namerno, ne snalaze kada izveštavaju o nasilju nad ženama.
Odnosi među ženama u patrijarhatu su uređeni tako da starija žena (majka, baka, svekrva) uči mlađu ženu (ćerku, unuku, snaju) onome što muškarac zahteva.
Često muškarci opravdanje za superiornost nalaze u “crkvi”, tačnije u frazi “Bog je tako rekao”, iako u najvećem broju slučaja Bog o tome nije ni “pomislio” a kamo li rekao ili zahtevao. Zato su nove tendencije u pravoslavlju veoma važne i u edukaciji verskog dela muškog stanovništva, da Bog ne pravi razliku, već čovek.
Statistika na Kosovu je štura ali se očekuje da sistem napravi mehanizam za prepoznavanje femicida, što je važno zarad dalje edukacije i relaksacije društva.