Autorski tekst: Milica Stojanović Kostić
Pre samo nekoliko dana imala sam sastanak sa vojnikinjama britanskog Kfora, pitale su me, između ostalog, i šta mislim o 16 dana aktivizma. Rekla sam da ne verujem u dane za bilo šta, a za to imam i dobre razloge. Recimo: sistem očekuje od žene da rađa, ali da se porodi, potpuno oporavi i fizički i psihički u tri dana, te da nakon toga bude apsolutno sposobna da se sama stara o detetu i sebi.
Zašto ovo kažem? Ne ne mislim na porodiljsko odsustvo koje mame sleduje godinu dana, mislim na odsustvo onog ko bi trebalo da se stara o mami i bebi dok se mama oporavlja. Da, mislim na očeve.
U kosovskom sistemu za rodjenje deteta očeve sleduje, po važećem zakonu, svega 3 dana!
Hajde da prostom računicom zajedno dodjemo do zaključka. Znači, dan prvi : mama odlazi u porodilište. Ako ova porodica ima još dece, tata bi tada već morao da ostane kući sa njima. Ako uzmemo u obzir da se majka “prirodno” porodi istog dana ostaju nam još dva. Ipak mame se u bolnici zaržavaju najmanje tri dana, te sa onim jednim to dođe 4 dana, ako je sve u redu sa njom i bebom, dakle u najboljem slučaju. Ukoliko je u pitanju carski rez,onda je procedura najmanje 5 dana. Opet ponavljam, ovde ne govorimo o mogućim komlikacijama, koje nisu tako retke i nemoguće.
Dakle čak i u najboljem mogućem scenariju tata bi na posao morao da se vrati i pre nego mama dođe sa bebom iz bolnice. I da se razumemo, pustite priče o bližoj i daljoj rodbini, zakon porodicu prepoznaje kao roditelje i decu, ne babe, dede, tetke i ostale. Dakle, parteri se isključivo oslanjaju jedni na druge, kako je i praksa u životu, sve ostalo je pomoć koja može i ne mora da bude opcija.
Ako uzmemo u obzir i da se radi o prvom detetu, da li neko zaista misli da je za oporavak posle porođaja dovoljno 3 dana ?!
Ovo sve govori u prilog činjenici da Zakon ne prepoznaje ozbiljnost porodjaja i procesa oporavka. Da poput patrijarhalnih i ponižavajućih priča koje kreću sa “kako su naše babe…” i sistemi su i dalje vođeni istom rečenicom koja sve više žena prinudjuje da se odluče da nikada i ne budu majke.
Zakoni i sistemi i takođe zaboravljaju da veliki broj žena i posle porođaja nažalost dolazi u situaciju da mora da se dogode dodatne intervencije u njihovom telu, te ponovo prolaze krooz strašne bolove i psihičke i emotivne traume. Sistem zaboravlja da je uloga oca, partnera u tim situacijama presudna po fizičko i mentalno zdravlje žene.
Ovakvi, duboko diskriminišući sistemi i zakoni ne dovode u pitanje stanje majke posle porodjaja, to ih i ne zanima, ne računa se, jer jedino kada otac ima prava da uzme odsustvo je ako majka umre ili je teško bolesna. Zamislite ovu strašnu rečenicu u zakonu. Dakle majka nema ni Zakonom priznato pravo da se oporavi od porođaja, što ako niste znali, nije odlazak u spa centar, već koliko lep toliko i rizičan čin kako za mamu tako i za bebu.
Ove teze koje iznosim dolaze od sve većeg broja lekara koji porodiljama savetuju mirovanje posle porodjaja, a istraživanja pokazuju da je za fizički oporavak potrebno i do 6 meseci, a psihički i emotivni i do godinu dana.
U periodu oporavka i brige o detetu sve se češće govori o ulozi oca, što je apsolutno normalno, ipak i oni očevi koji žele da budu uključeni u ove kritične dane po majku i bebu, sistem, a preko poslodavaca ili poslodavkinja duboko diskriminiše.
Šta su opcije?
Jedino što tata, partner može da uradi je da zatraži pravo koje ima a to je pravo na godišnji odmor, te da bar u prvom mesecu bude od pomoći svojoj supruzi i novorođenom detetu. Međutim, Zakon bi trebalo da reguliše ovu mogućnost kao obaveznu u slučaju kada druga ne postoji. Jer često očevi dodju u situaciju da i pored toga što poslodavcu ili poslodavkinji objasne zašto žele da uzmu odmor nailaze na negativan odgovor.
I u ovom slučaju kao i u prethodnim, uvek se više razočaram u žene na pozicijama, jer se uvek uzdam u žensku solidarnost, a ne ono “kako su naše babe, majke…” duboko patrijarhalno i primitivno tumačenje moranja a ne htenja.
E zato bilo kakav aktivizam koji kao dolazi od nekakvih institucija, koje bi mogle da unaprede stanje na terenu, da urade mnogo za dobrobit porodice i nataliteta, nije iskren i ne treba mu verovati.
Da se vratim na početak priče, mnogo mi je drago što je u britanskom Kforu neko želeo da čuje sve ono što žene danas trpe i kroz šta prolaze na Kosovu, nezavisno od toga kog su imena i prezimena. Zato žene nikada ne treba da trpe nepravdu koja im se nanosi od bilo koga, već da edukuju druge žene kako da se odupru potpuno pogrešnom vaspitanju i načinu odrastanja koje ih uči da kad ih nešto boli ili kada ih neko bije treba da ćute.
