Borba titana: Trifuna i Valentina

Svake godine, kao po zapovesti, umesto da šire ljubav – prema vinu ili prema nekoj osobi, većina Srba svađa se oko toga šta je ispravno slaviti. Ova borba titana neretko pređe u ozbiljne rasprave, vređanja i omalovažavanja. Jedni se podsmevaju “zapadnjačkim tendencijama koje žele da naruše srpsku kulturu, tradiciju ili ne daj Bože veru”, a ovi drugi “uskom gledištu tradicionalista koji ne vide dalje od dogme”.

I ove ćemo godine na društvenim mrežama gledati kako nas “vernici” opominju da danas NIJE neki tamo Valentin koji dolazi sa zapada, već Sveti Trifun , pravoslavni svetitelj.

U cilju boljeg razumevanja ove dvojice ne svojom krivicom “zavađenih”svetitelja, proverila sam šta kaže “dobri stari internet pretraživač”.

Foto: Sveti Trifun, pravoslavna ikona
svetigora.com

Sveti Trifun jedan je od Hristovih velikomučenika koji postradao za hrišćansku veru. Srpska pravoslavna crkva Svetog Trifuna obeležava 14. februara po novom, odnosno 1. februara po starom kalendaru. Proslavlja se kao „Dan ljubavi i vina”.

WIKIPEDIJA
Foto: Pokušaj rekonstrukcije lica sv. Valentina.
Autor Cicero Moraes, Wikipedia

Sveti Valentin  (LAT Valentinius),  svećenik i mučenik  iz 3. stoljeća. Njegov se blagdan od davnina slavi 14. veljače, a poznat je i kao dan zaljubljenih – Valentinovo.

WIKIPEDIJA

Istina ima razlike, jedan je svetitelj, drugi svećenik, jedan velikomučenik a drugi mučenik. Jedan se slavi 14.februara, a drugi 14. veljače. I ono najvažnije jedan se proslavlja kao “dan ljubavi i vina”, a drugi kao “dan zaljubljenih”.

Trifundan i Valentinovo , kada pogledate, i nisu tako različiti, jer nije problem u svetiteljima, logično, već u onima koje su sve vreme pokušavali da nešto nauče, a to je da budu dobri ljudi i slave ljubav kako god ga zvali, jer ako gledamo sa verske tačke gledišta – Bog je ljubav, tako da tim danima i jedni i drugi slavite isto. Kao što bi trebalo i svakog drugog dana.

Niko ne brani bilo kome da čuva svoju tradiciju i kulturu, ali nema potrebe da se to na silu radi, jer svaki će vernik proslavljati svoj praznik, svog sveca. Onaj koji bira da slavi Dan zaljubljenih, ali i da uz to vinom nazdravi u čast Svetog Trifuna, pravi je pobednik ovog 14.februara.

Praznik “potrošačkog društva”

Foto ilustracija: Djurdjina on Pexels.com

Ono što bi zaista trebalo da nas brine jeste dobro poznati fenomen “potrošačkog društva” koji se duboko ukorenio u većinu praznika, a posebno ovaj.

Iskazivanje ljubavi postalo je zapravo “iskazovanje platežne moći”, statusa i materijalnog, umesto upravo suprotnog. Momci devojke više ne iznenađuju poezijom, nebom punim zvezda, lepim rečima, stihovima, to je danas “krindž”. Neko je drugo, čudno doba u kojem na Dan zaljubljenih, kada proslavljate ljubav – moraš da kupiš bajo, da platiš i da bude baš “ful”.

Ja se iskreno nadam da i dalje postoje oni romantici, koji čuvaju ljubav i njenu naivnost i duhovnost. Jer šta je ljubav kada prođe bogatstvo, lepota i sjaj, ako se samo na tome temelji? Pitajte se…

Zato, SREĆAN VAM TRIFUNDAN I DAN ZALJUBLJENIH.

Ljubav mora da pobedi sve podele, zato volite se.

Ginekološki pregledi i predrasude malih sredina

Redovne kontrole i odlasci kod ginekologa ključni su za održavanje ženskog reproduktivnog zdravlja. Prevencijom možemo preduprediti moguće probleme i komplikacije vezane za naš reproduktivni sistem. Zato moramo da prevaziđemo stereotipe koji se vetzuju za sam odlazak na pregled.

Nažalost, balkanski mentalitet je takav da i dalje većina žena, a posebno u selima ili manjim mestima, okleva da ide kod ginekologa upravo zbog kojekakvih pogrešnih pretpostavki, sramote i straha od osude okoline. U našim glavama se već od malih nogu usađuje stav da je odlazak kod ginekologa nešto čega bi morale da se stidimo. Često sam bila u prilici da čujem rečenicu: “Ona odlazi kod ginekologa, mora da je trudna”, ili rečenica: “Zakazala je pregled kod ginekologa, mora da ima neku bolest”.

Nažalost, takvi stereotipi su i dalje veoma prisutni u našem okruženju. Zato je bitno da širimo svest o tome koliko su redovni ginekološki pregledi bitni kao preventiva, i naravno da ženama stavimo do znanja da ne treba da osećaju ni stid, ni strah ni grižu savesti zbog toga što žele da brinu o sebi i da budu zdrave, a zdrava žena je temelj zdravog društva.

Redovnim ginekološkim pregledima možemo sprečiti nastanak raznih bolesti, počevši od raka grlića materice kao jedne od najčešćih pojava poslednje decenije, i pre svega maligniteta koji odnosi najveći broj života žena. Ginekološki pregledi su bitni za žene svih dobi, a naročito za mlade žene koje planiraju porodicu, u svrhu toga da čitav proces, počevši od planiranja trudnoće, preko začeća, vođenja trudnoće, pa sve do porođaja, protekne glatko i bez komplikacija.

Naravno, ginekološki pregledi su bitni i za adolescentkinje, kao priprema za sve ono što će doći i sve ono sa čime će se devojke suočiti, kao i razgovor sa odabranim ginekologom kao dobra podloga, u smislu odnosa devojke prema odlasku kod ginekologa i pre svega prema svom reproduktivnom zdravlju. Redovni pregledi su naročito bitni za žene koje su starije od 40 godina, naročito ako su rađale, kao priprema za menopauzu i sve hormonalne promene koje ona nosi, a naravno i zbog svih onih povećanih rizika od nastanka određenih oboljenja nakon tih godina. Dakle, ginekološki pregled osim toga što je fizički bitan, ne svodi se samo na to, već i na iskren razgovor sa vašim odabranim ginekologom, kao savršen osnov za svaku dalju rutinsku proceduru.

Drage žene, brinite o svom zdravlju, jer zdrava žena je zdravo društvo!

Tekst napisala: Iva Boričić 

Uredila: M.S.K.

Visibabe: Hej ne brini, stiže proleće

Tokom jeseni i zime sve su češći razgovori na temu sezonske depresije, pojava koja se manifestuje u uznemirenom i tužnom osećanju kod ljudi čim su dani kraći, a temperature niže. Zato je ovaj  tekst zahvalnosti posvećen osobama kojima je sada teško, jer znate šta, visibabe su u mom kraju uspele da pronađu put do sunca, kroz beton prestonice provirile su da ti kažu: hej, ne brini, stiže proleće.

I da razjasnimo na samom početku, znam da je teško pokrenuti se, uspavani smo čitavu zimu, prosto nam je organizam nekako uljuljkan u neke rutine. Znam da je teško po mraku ustati i krenuti poslom ili do škole. Ali danas hoću da ti kažem da imaš tu veliku sreću da možeš da vidiš kako se sunce rađa i kako te ova visibaba pozdravlja.

“Sačekaću ponedeljak, pa krećem da treniram”, “od ponedeljka učim”, “uskoro će prvi, sačekaću još malo”, izgovori su kojima svakodnevno jako uspešno baratamo. Tehniku „izbegavanja odgovornosti prema sebi“ smo jako dobro usavršile. A zabrovljamo na jako bitnu stvar, a to je koliko smo rođene srećne što možemo da osetimo toplinu sunca na koži ili zemlju pod prstima.

Najlakši način da započnete promenu je pre svega dobro se organizovati, jer nam je organizacija veoma važna zbog ostvarivanja ciljeva. Većina zapisanih ciljeva se ostvari, ne samo zato što je zapisano, nego zato  što je fokusirano. Tako kaže psihologija.

Druga veoma važna stvar kada težimo promeni je volja. Ona koja uvek stremi nečemu materijalnom uvek će biti nezadovoljna i potištena, jer materijalno ne pruža duševni mir i slobodu. Moramo prvo da budemo zahvalne na svemu onome što imamo i što nam olakšava život, a rođenjem nam je dato. To su prvo misli, koje možemo da kontrolišemo ako želimo, zatim reči i usta kojima možemo da komunicirao, oči kojima vidimo lepotu dana i noći, sunca, zvezda, livada, šuma. Lepotu mora, lepotu planete ali i lepotu u drugom oku, u drugoj osobi. Osmeh kojim nagrađujemo ili smo nagrađene.

To su ruke i noge kojima se krećemo i radimo, pa vas zato pitam koliko smo istinski zahvalne na onome što nam je dato ?!Na srcu i mozgu koji nikada ne staju sa radom da bi sve u našem organizmu funkcionisalo kako treba, da bi mogle da osetimo miris hladnoće ranom zimskom zorom ili miris sveže pokošene trave u letnje predvečerje. Možemo da osetimo vodu i dodir. Koliko se često zahvaljujemo na svemu onome što nam je prirodno dato?!

Foto: Visibabe u Beogradu, Ženski info

A onda idemo dalje, koliko smo zahvalne na onome što smo stekle ili što nam je poklonjeno. Topao dom, mogućnost da radimo, a ako smo imale baš puno sreće i hrabrosti onda je to posao koji volimo i koji nas ispunjava. Sobu sa čistom posteljinom i ormar sa novim ili očuvanim stvarima. Što pristojni odlazimo u školu i na posao. Jesmo li uopšte zahvalni na onome što imamo jer znate šta, neko za svim tim negde žudi!

Dakle sve ovo što smo napisali svodi se na par stvari: to su zdravlje, sreća, ljubav. Kada ste poslednji put sele u tišini i nabrojale sve ono što imate i rekle iskreno : ZAHVALNA SAM !

Kroz život učimo različite lekcije , ali najvažnije su one koje razumemo i primenimo, a te su često i najteže. Hajde da razumemo da ispunjenost duha počinje zahvalnošću. A onda smo spremne da uživamo. Videćete da je život pun lepih stvari, a potrebno je malo da se osvrnemo oko sebe i odmah ćemo to prepoznati.

Zapamtite i da ne morate konstantno da se držite tog jednog plana nedelje, budite malo i spontane jer ćete tad osetiti prave čari lepog života.

Napravite drugačiji doručak, promenite boju kose ili čak ceo stil. Idite uživajte u svom društvu, popijte same kafu u kafiću, prošetajte parkom, jer ako to uspete sve ostalo će biti lakše.

Ništa nećete izgubiti već ćete ili uspeti ili naučiti lekciju a nema ništa loše u tome.

Manite se priča ti si samo žensko, ne možeš ništa, čekaj prolećno čišćenje jer si samo za to. Pa to što čujete su ništa drugo nego budalaštine. Baš zato što ste žensko možete sve.

S obzirom da visibabe predstavljaju novi početak, nadu i sposobnost savladavanja novih izazova, neka vam ovaj tekst bude znak za nove početke uz duboku zahvalnost na svemu što ste do sad prošle.

Tekst napisala: Teodora Kostić

Uredila: M.S.K

Stojanović Kostić za RTK1: Zdravom društvu treba zdrava porodica, a zdravoj porodici poštovana žena

“Ovde (na Kosovu) je “sramota” baviti se pravima žena, jer su sva ostala prava ugrožena i prekršena, ja ipak mislim da je ovom podeljenom društvu neophodna pre svega zdrava porodica , a zdravoj porodici je potrebna zdrava žena koja nije diskriminisana”, navela je u intervjuu za Radio televiziju Kosova osnivačica i urednica sajta Ženski info, Milica Stojanović Kostić.

U intervjuu za RTK1 osnivačica i urednica portala Ženski info govorila je o značaju femninizma i zaštiti prava žena u kontekstu stvaranja zdrave porodice, a samim tim i demokratskog multietničkog društva.

“Ovde (na Kosovu) je “sramota” baviti se pravima žena, jer su sva ostala prava ugrožena i prekršena, a ja mislim upravo suprotno jer zdrava porodica je suština društva. A zdravoj porodici je potrebna zdrava žena koja nije diskriminisana. Kažu Srbi, a verovatno i Albanci da je žena “stub kuće”, e ako je tako onda je morate držati ko “malo vode na dlanu”. Ta žena mora biti poštovana i cenjena kao i vi ostali da bi ta kuća procvetala. A kada procveta kuća i porodica, onda cveta i društvo . E kada napravimo tu normalnost u porodici, onda će žene koje nam vaspitavaju decu kao i muškarci relaksiranije to raditi, te će nam i međuetnički biti mnogo bolje.”

Ona je dalje objasnila na koji način promovisanje prava žena ima veze sa izgradnjom boljih međuetničkih odnosa.

“Jer ukoliko poštujete prava žena, onda će majke vaspitavati svoju decu da nikada ne sude ljudima, jer to zapravo feminizam i promoviše, jer kada ne ugrožavaš moju slobodu slobodan si da radiš šta god želiš”.

Veoma je važno, kako dalje objašnjava u intervjuu za RTK1, da se u javni diskurs smesti tema “ženskog trpljenja”, jer žene u patrijarhatu i dalje trpe, a većina nažalost smatra da je to normalno.

“Moja je želja da utičem na mlade žene, devojke. Jer ne možete ispraviti ono što je patrijarhat već pokvario, to ne uspeva jer , recimo, ne mogu ja da sada ubedim stariju ženu koja je odgajana u patrijrhatu, da sam ja u pravu što tražim da me muž poštuje, a ona živi u ubeđenju da je u redu da joj udari šamar kad je pogreši. Može samo da mi bude žao što su žene to trpele i mislile da to tako treba. A li možemo da promenemo kako će buduće generacije gledati na život, ne samo devojčice nego i dečaci.”

Primer da je promena moguća svedoči, kako je navela, i redakcija TEEN koja funkcioniše u okviru sajta Ženski info.

“Teen redakcija zaista pravi odlične priče sa devojčicama na centralnom Kosovu, to su tako dobre izjave u kojima naše tinejdžerke u ovdašnjim školama poručuju da neće trpeti nasilje od svog partnera, da neće tolerisati ponižavanje samo zato što je žensko.Tu vidimo da su osvešćene, bravo, idemo dalje. Iako i dan danas majke vaspitavaju te mlade ćerke da budu pokorne”, navela je ona u ovom intervjuu.

Foto: Screenshot

Urednica sajta Ženski info smatra da mediji rade na promovisanju ženskih prava, rodne ravnopravnosti, ali razume zašto ženske solidarnosti i nema toliko često – nema mnogo žena na čelu medija.

“Vi kao novinarke iznad sebe imate nokg urednika, ili zavisite od vlasnika medija i koliko god želele da solidarno na terenu kažemo evo podržaćemo jedna drugu opet zavisi od onog iznad. A ako je on muškarac može da kaže: “šta mene briga za tamo ta vaša ženska prava, daj mi sa kim se sastao premijer”. Ja zato želim da žene budu na funkcijama, ali i tu moramo da pravimo razliku jer ne treba da žena dođe na funkciju samo zato što odgovara nekome (uglavnom muškarcu) , nego zato što je sposobna, vredna, žena koja je svojim dugogodišnjim iskustvom pokazala da može da vodi firmu – e to je prava žena na pravom mestu.Takva će žena podržati ravnopravnost, solidarnost.”

Stojanović Kostić zaključuje da borba za rodnu ravnopravnost “nema boje”, “nema strane”, nacionalnost ili bilo kakvu pripadnost. Mi sve , kako je kazala, jednako imamo probleme koje samo zajedno možemo da rešimo.

Izvor: RTK1 – Nedeljni kolaž, Ženski info

Ženski planer – organizuje i edukuje

Ovo društvo i dalje nije dostiglo nivo na kojem bi shvatilo da je žena preopterećena i da je potrebno obaveze koje su danas isključivo njene prebaciti na druge osobe u njenom okruženju. I dok se zalažemo da ovu potrebu shvate oni koji su nam najbliži ne možemo da izgubimo ni jedan delić dana jer tako umanjujemo šanse da ova borba uspe.

I upravo iz te preopterećenosti i potrebe da se bolje organizujemo nastao je “Ženski planer” koji razume potrebe žena, onih koje su sve! I domaćice i poslovne žene, majke i podržavajuće ćerke. One koje imaju hiljadu i jednu obavezu u toku dana pa ne stižu da se posvete sebi i svom razvoju. Zato je organizacija ključna, jer dobro organizovana žena pomera planine, ruši zidove i istrajava u svojoj misiji, koja god ona bila!

Ovaj planer je i informativnog, edukativnog karaktera jer će te u njemu naći mnogo toga što vam patrijarhat nije dozvoljavao da znate. Proširiće vam vidike i upoznati vas sa osnovama pojmova: ženska prava, “Istambulska kovencija”, “feminizam”.

Intsagram profil Milice Stojanović Kostić

“Rodna ravnopravnost je osnov za normalno i zdravo društvo. Feminizam je potreba da se udružene borimo za svoja prava!
Planer je način da tu borbu dobro organizujemo!”
Milica Stojanović Kostić

“Jedno je osloboditi se, a sasvim drugo preuzeti vlast nad tim slobodnim sobom!”

Knjiga “Voljena” spisateljice Toni Morison otkriva sav horor života u ropstvu u Americi, o teškoj patnji jedne žene koja ubija sopstvenu ćerku kako bi je ”sačuvala” od ropstva i pakla kroz koji je i sama prošla.

Potresnu priču o beznađu, ponižavanju, smrti ali i životu u doba robovlasništva Toni Morison priča na veoma jasan ali poetski način kroz prizmu nade za boljim sutra, i borbe jedne žene koja samo želi da nikada više ne oseti bič na leđima ili poniženje silovanjem.

Gardijan ovu knjigu opisuje kao “Čudesno ostvarenje…američko remek-delo”, a Sandej Tajms o knjizi piše: “Ona spaja užas i lepotu u priči koja će vas zauvek potresti”.

“Pričom o sudbini junaka ovog romana prikazuju se sve strahote ropstva- otimanje iz rodne zemlje, ubijanja, mučenja, ponižavanja – da bi napokon slobodni, ti ljudi, slomljeni i poraženi, morali da se bore sa teškim krizama identiteta i traumama koje su doživeli, potiskujući prošlost u najdublje zakutke uma ne bi li uopšte uspeli da nastave da žive. Kroz sav taj mrak vodi ih samo iskra slobode, koja je dragocenija i od samog života. Zureći neustrašivo u ambis ropstva, ovaj opčinjujući roman transformiše istoriju u priču koja je snažna poput Egzodusa i intimna poput uspavanke.”

Toni Morison

Toni Morison napisala je 11 romana, Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1993. godine, a njen prvi roman Najplavlje oko objavljen je 1970, a za romane Najplavlje okoVoljenaRaj i Ljubav dobila je Nacionalnu nagradu kritičara i Pulicerovu nagradu. Predsednik SAD-a Barak Obama joj je dodelio Predsedničku medalju za slobodu 2012. godine. Umrla je u 88 godini života. (preuzeto sa BBC Srbija).

CITATI IZ KNJIGE

“Jedno je osloboditi se, a sasvim drugo preuzeti vlast nad tim slobodnim sobom!”

“Robinja i bosonoga belkinja raspuštene kose – dve odbačene žene, dve nepokorne odmetnice!”

“Imala sam ih osmoro (dece). Četvoro su mi uzeli, četvoro oterali.”

Tekst napisala i uredila: Milica Stojanović Kostić

Ja sam buduća babica i protestovala sam protiv akušerskog nasilja

Piše: Teodora Kostić, dopisnica iz Beograda

Ja sam učenica srednje medicinske škole, smer ginekološko-akušerska sestra i danas sam prisustvovala protestu protiv akušerskog nasilja u Beogradu jer mi moramo da učinimo da ovaj poziv ponovo bude ono što u biti i jeste, human i čovekoljubiv!

Kao učenica srednje medicinske skole, smer ginekološko-akušerska sestra prisustvovala sam porođajima gde se ženama govorilo kako su razmažene i prekornim rečenicama su podsećane na „šta mislite kako su se vaše majke porađale“. Više puta sam ostala u šoku zbog rečenica koje sam čula, ali ja sam tamo ipak samo učenica na praksi, tamo sam da naučim nešto. Naučila sam kako ne treba da se ophodim prema trudnicama i kako da im pomognem i olakšam koliko je u mojoj moći.

Trudnice niko ne pita da li studenti fakulteta mogu da prisustvuju porođaju, oni su jednostavno tu i bez saglasnosti. Neke žene jedva čekaju da im dođemo mi iz srednje škole jer jedino mi sve vreme provodimo s njima a one se u tom prisustvu i razgovoru i malo opuste.

Mislila sam da je ovo jedan od najhumanijih poziva, ali izgleda da mnogo toga moramo da promenimo!

Marica Marković doživljavala je petnaestočasovni teror u Opštoj bolnici u Sremskoj Mitrovici. Nakon porođaja beba je umrla zbog posledica zadržavanja u porođajnom kanalu i nemogućnosti da udahne vazduh.

Doktor Marko Maksimović, koji ne zaslužuje da ga nazivaju doktorom, nije hteo da uradi neophodan carski rez, iako ga je Marica molila za to, ispričala je ova žena medijima. Kako je navela “doktor” je sve vreme vređao i pretio joj, iako su babice pokušale da zaustave to, bilo je bezuspešno.

Govorio mi je da će da mi razbije glavu, izbije zube, da ću da imam dve lobanje. Kada sam izgubila svest, beba se zaglavila u karlicu. Srce je stalo, došlo je do ošećenja na mozgu. Rođena je bez pulsa, uspeli su da je vrate u život malo, odvezli je u Novi Sad, odakle mi je i javljeno da je beba umrla sledećeg dana. Tačan uzrok smrti je nasilnički porođaj. Babice su ga molile, jedna mu je rekla – zar u ovakom trenuku vi nju da vređate. Udario me je i stiskao me za vilicu ,

rekla je Marica.

Tim povodom danas je ispred Ministarstva zdravlja u Beogradu održan protest pod nazivom “Porodilište, a ne klanice”, a prisutnima se obratila urednica portala zadovoljna.rs, Dragana Pandurević Jovović.

Ništa što smo doživele nije bilo normalno i nismo mi za to krive, nismo bile manje vredne, nismo bile razmažene, nismo bile bezobrazne, nismo bile nesaradljive, nismo bile neuračunljive, nismo bile lude! A oni koji jesu krivi moraju da plate!”

Kriv je sistem koji im je dozvolio da se tako ponašaju, koji ih ni jednog jedinog trenutka ne kažnjava pravično i pravedno za propuste i nasilje koji im je dao odrešene ruke i pustio ih da se ponašaju kako im dođe i nikom ništa.

U trenutku kada žena rađa, njoj mora da se da snaga i podrška i vođstvo kroz porođaj jer ona rađa dete. Ne babica, ne doktor, žena rađa!Ne smeju da vrše nad tobom zahvate, ako ti nisu tražili pristanak! Ne smeju da viču na tebe, da te vređaju, stežu, šamaraju, vezuju. Ne smeju da te seku bez preke potrebe, da gaze po tebi i bukvalno i metaforički.

rekla je ona okupljenima.

Građanke na protestu skandirale su: „Podrška za Maricu!“, „Maksimoviću robija!“, „Bolnice ne klanice!“, „Vežite Maksimovića!“, Žene besne, majke besne!“,“Nećemo da trpimo!“,“Pravda za žene!“.

Treba naglasiti da su na protestu bile uglavnom građanke, da nije bilo predstavnika Crkve, vlasti ili opozicije. Izgledalo je kao da se ovo pitanje ne tiče svih nas nego nekih tamo žena sa druge planete, te su se izgleda mnogi napravili ludi i slepi. Međutim u toku protesta MUP je saopštio da je Maksimović uhapšen zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično delo teška dela protiv zdravlja ljudi.

Žene su uspele!

Protest u Beogradu, Ženski info

Akušersko nasilje

Akušersko nasilje, odnosno zlostavljanje tokom porođaja podrazumeva bilo koji vid ponašanja koji može da naškodi trudnici, što je ujedno kršenje prava žena i osnovnih ljudskih prava.

Žrtve akušerskog nasilja se osećaju posramljeno, nepoštovano, ignorisano ili doživljavaju čak i fizičko nasilje.

Žene o tome ćute prvenstveno jer misle da im niko neće verovati , ali i zbog straha koji je češći u manjim sredinama gde nema puno porodilišta i akušera.

Ali, da li je ovo poslednji put da se dešava ovako nešto? Nažalost ne. Sve dok se bude ćutalo grozne stvari će se dešavati. Zato žene, majke, niste same i ne treba da trpite bilo kakvo nasilje. Prijavite. Pomozite i sebi i drugima, jer vaš glas mora da se čuje.

A što se nas, budućih babica tiče, ne smemo da posustanemo u ideji da promenimo ovaj loš sistem i da pomognemo drugim ženama da nikada ne dođu u ovakvu situaciju u kakvoj je bila Marica.

Kosovke o ženskoj solidarnosti: Nedovoljna a neophodna

Solidarnost među ženama, onaj osećaj da ne zavidite nego prigrlite ženu koja je uspešnija od vas, nova je dimenzija koja otvara vrata blagostanju. Solidarne i ujedinjene žene čine velike promene u društvu. Ali šta je sa našom, lokalnom ženskom solidarnošću? Evo šta kažu kosovke na pitanja šta za njih znači ženska solidarnost, ima li je kod nas i koliko nam je potrebna?

Foto: Marija Jovanović, Facebook

Marija Jovanović, diplomirana pravnica, upravnica filijale Raiffeisen Banke u Gračanici

Kada govorim o ženskoj solidarnosti, najpre pomislim na prihvatanje i  podržavanje različitosti. Različitosti u stilu oblačenja, nivou obrazovanja, umeću u kuhinji, načinu vaspitavanja dece…itd. Dakle, prihvatimo, podržimo i slavimo svaku devojku i ženu , koja se , na sebi svojstven način, bori sa izazovima današnjice.

Milena Jakšić, glumica

“Reklo bi se da se ženska solidarnost podrazumeva, naročito danas kada je svest o podršci na najvišem nivou od kad je sveta i veka, a ipak moramo da je iznova i iznova pronalazimo, tražimo i kamčimo, ona se nažalost ne podrazumeva, a trebalo bi. Kolektivno, ženska solidarnost je na mnogo nižem nivou nego što može i da se zamisli, a sa tim saznanjem se žena susretne i u njenim najranjivijim fazama života, а to je kada se radja kao majka. To je samo jedan od primera gde se ukrote sve ženske nesolidarnosti na svesnom i kolektivno nesvesnom nivou, tako da ko preživi pričaće.

Foto: Milena Jakšić, glumica

Što se mene lično tiče, ja sam odrastala uz stariju sestru, koja je moja bezuslovna podrška, i veoma samosvesnu majku koja je u nama usadila ideju o ženskoj solidarnosti kao o nečemu, što se ne dovodi u pitanje, ženska solidarnost se podrazumeva.

Zorica Vorgučić, novinarka i urednica Radija Kim,

„Ako bi govorili o nekoj vrsti definicije šta je to ženska solidarnost, odnosno solidarnost među ženama, onda bi možda mogla da glasi ovako: To je kada je neka žena u problemu, a druga žena ili grupa žena joj pruža podršku i pomoć.

Tu solidarnost među ženama u srpskim sredinama na Kosovu ne srećemo često, ali nije ni da nije bilo pozitivnih slučajeva.

Foto: Zorica Vorgučić, Facebook

Ženama, posebno onima koje trpe nasilje potrebno je razumevanje, neko da ih sasluša i uputi, da sa njima ode i prijavi nasilnika. Solidarnost bi recimo bila i kada bi se nakon što u vestima pročitamo da je neka žena pretučena od strane svog supruga izađemo na ulicu i protestujemo.

Solidarnost i naša obaveza bi bila da se pridružimo ženama u Prištini koje marširaju svakog  8. marta i ukazuju na svakodnevnu diskriminaciju žena na Kosovu i zajedno sa njima koračamo i vičemo na taj Dan žena, umesto da se zadovoljavamo crvenim karanfilima, jeftinom kozmetikom i proslavama po kolektivima.

Ženska solidarnost bi bila da oštro reagujemo kada čujemo da neko zviždi na ženom na ulici ili joj upućuje seksističke komentare. Solidarnost bi bila i kada bi kriknule na klasifikaciju „to je ženski posao“, a ovo „muški posao“ ili kada nas optužuju da smo lošiji vozači, te da se ne razumemo u politiku, da ne možemo da vodimo firmu kao muškarci, da kao udate žene nemamo pravo na imovinu jer smo „druga kuća“ i da naša imovina rezervisana samo za našeg brata ili sina.

Brojni su primeri i teško ih je pobrojati, ali bi bilo lakše kada bismo jedna drugu podržale umesto osuđivale i preispitivale razloge za šamar, za razvod, za to što se neka nije udala ili nema decu, za loš položaj na poslu. Lakše bi bilo kada bi se solidarisale.

Foto: Dragana Šubarić, Facebook

Dragana Šubarić, domaćica

„U okruženju u kom živim gotovo i da ne postoji ženska solidarnost. Odnosi se , nažalost, temelje na zavisti,  ljubomori i preziru. Međutim, bilo je i odstupanja od ovakve prakse, pa sam tako više sam podrške dobila od nepoznatih žena, u smislu podsticanja da ću uspeti u nečemu, i podrške da će to što želim da radim biti dobro, tako da u ovom smislu ženska solidarnost ipak postoji.”

Milica Andrić Rakić, rukovoditeljka projekata u NVO NDI

Za mene je solidarnost korak posle empatije. Dakle ne samo sposobnost osobe da razume osećanja drugih, već i da ode korak dalje i javno iskaže podršku ili aktivno pomogne da se nečija situacija poboljša ili problem reši.

Foto: Milica Andrić Rakić, Facebook

Za mene je solidarnost korak posle empatije. Dakle ne samo sposobnost osobe da razume osećanja drugih, već i da ode korak dalje i javno iskaže podršku ili aktivno pomogne da se nečija situacija poboljša ili problem reši. Danas je žensku solidarnost najlakše pokrenuti na temama u vezi sa rodnim nasiljem i seksualnim uznemiravanjem, ali jednak pristup tržištu rada i zastupljenost žena u političkom životu su teme koje još uvek ne inspirišu solidarnost. Naprotiv, u ovim oblastima ima i naznaka takmičenja i omalovažavanja što ozbiljno ugrožava dostizanje ideala jednakih mogućnosti za sve.

Aleksandra Rakić, vaspitačica i bivša novinarka

U ovom moru prestiža, pohlepe i borbe za sopstveni interes, kao da smo izgubili osećaj, pre svega, za empatijom! U potrazi za sopstvenom srećom i lagodnim životom, nekako smo fokusirani na sopstvene probleme…Svakodnevno nailazimo na priče o nemaštini, ljudskoj nemoći, bolesnoj deci, kojima je neophodna pomoć. Pa, mi se nekako čini da je žrtva žene u našem društvu, naročito ovde kod nas, zapostavljena, kao da je to manje važno od ostalih nedaća.

Foto: Aleksandra Rakić, Facebook

U ovom moru prestiža, pohlepe i borbe za sopstveni interes, kao da smo izgubili osećaj, pre svega, za empatijom! U potrazi za sopstvenom srećom i lagodnim životom, nekako smo fokusirani na sopstvene probleme…Svakodnevno nailazimo na priče o nemaštini, ljudskoj nemoći, bolesnoj deci, kojima je neophodna pomoć. Pa, mi se nekako čini da je žrtva žene u našem društvu, naročito ovde kod nas, zapostavljena, kao da je to manje važno od ostalih nedaća. Nekako se podrazumeva da žena i treba da bude najpožrtvovanija karika našeg društva. Da radi nekoliko poslova u kući, a da se to ne računa kao neplaceni posao (već kao zadatak koji se podrazumeva) : da brine o deci, o urednosti domaćinstva, da pristavi ručak, da usluži, podigne, dočeka, isprati, da nasmejana dočeka svog muža, da prema deci bude blagonaklona, da ne pokazuje svoju bol, već da bude vedra i nasmejana i da na kraju dana, kada joj je svega preko glave, bude najzavodljivija, najraspoložđenija i najinspirativnija partnerka svom mužu. 

Pobegoh malo od teme, ali sa sigurnošću znam da je ovo sustina “ženskih muka” kod nas, a i generalno. Ako se fokusiram na ŽENSKU SOLIDARNOST, podržavam svaku inicijativu koja pomaže žensku individualnost, slobodu u odlučivanju, izboru i građenju sopstvenih ciljeva. 

Najžalosnije mi je, kada žene, koje su potlačene i nemaju dovoljno snage da se izbore sa porodičnim problemima, nemaju podršku ženskog roda, već nailaze na njihove osude jer im je tako lakše, jer time opravdavaju svoj težak zivot i nemoć da se izbore za voja prava.”

Tekst uredila: Milica Stojanović Kostić

Žene u medicini i ostale „misterije“

Piše: Iva Boričić, studentkinja medicine

Nebrojano puta sam čula rečenicu: „Šta će ti medicina? Ma to nije ženski posao!“, ili ono: „Nikada nećeš uspeti da se posvetiš porodici ako odabereš medicinu!“.Šta je to uopšte „ženski posao“, i zašto se još uvek služimo takvim stavovima u 2024. godini?

Još kao mala sanjala sam o tome da lečim ljude i budem tu za njih čak i onda kada nikog drugog pored sebe nemaju. Ljubav prema ovom humanom pozivu vodila me je kroz ceo život, i nikada nisam odustala od tog sna iako sam celim svojim putem slušala kako to nije za žene, kako je bolje da upišem nešto manje zahtevno, kako neću dizati glavu sa knjige i kako neću moći da nadjem muža koji će razumeti moje obaveze. Naravno, nisam se obazirala na takve stvari i stremila sam ka nečemu većem, boljem…

I tako sam ispunila svoj životni san i upisala medicinu. Međutim, tamo me nije sačekala ništa bolja situacija. Svakodnevno viđam kako se žene i dalje nipodaštavaju, ponižavaju, terorišu, samo zato što su žene, i to žene koje su odabrale jednu od zahtevnijih branši. Odabrale su da budu heroji.
Iako i danas viđamo da sva rukovodeća mesta pretežno zauzimaju muškarci, i da bi na svakom konkursu bez obzira na kvalifikacije radije odabrali muškarca zbog tog tipičnog stereotipa da je pametniji, snažniji, izdržljiviji i snalažljiviji, žene se ipak herojski bore bez prestanka, i uviđam da pogotovo u mojoj branši, dobijamo vrsne hirurškinje, požrtvovane lekare, uspešne i ispunjene žene, kako na poslu tako i na privatnom planu.

Za lekare postoji onaj epitet: „fah idioti“, zbog toga što smo usko vezani za struku bez mnogo vremena da zalazimo u druge sfere kao što su književnost, umetnost, sport, i slično.

Međutim žene i u tome napreduju. Neretko imam priliku da upoznam divne mlade žene, buduće lekare, koje se pored medicine bave i pisanjem, sportom, slikanjem, vajanjem. Imala sam priliku i da upoznam jednu divnu ženu koja je na mene svojim rečima ostavila neizbrisiv trag i dala mi večnu motivaciju.
Naime, žena lekar u svojim šezdesetim godinama počinje svoju životnu priču rečima: „Žena sve može!“.

Pričala mi je o tome kako se na trećoj godini studija medicine udala i nedugo nakon toga dobila dvoje dece. Čitavo društvo joj je govorilo da neće uspeti i da će odustati od studija, jer Bože moj, kako žena može da studira i ima porodicu? Ona je uspela! Završila je fakultet u roku, sa dvoje male dece, i svima dokazala da ŽENA zaista sve može.

Bez obzira na neravnopravnost koja je još uvek svuda prisutna, žene se lavovski bore i grizu kako bi obezbedile bolje sutra za sve nas devojke i devojčice. Zato nemojte da zaboravite da se zahvalite svim tim ženama, majkama, tetkama, sestrama… A što je najvažnije, ne zaboravite da se zahvalite sebi!

Da jedna drugoj popravimo, a ne pokvarimo dan!

Žena je ženi najveća podrška, bar tako kažu. Žene treba da uvek budu tu jedna za drugu. Tako se isto kaže. U više slučajeva, nažalost, videćemo drugačije. Zavist, pohlepa, ljubomora, ponižavanje, tračarenja postali su svakodnevnica ženskog društva. Koliko je to loše i kako da to promenimo?

Sigurna sam da je svaka od nas bar jednom osetila osudu od strane neke osobe ženskog pola, a da budemo potpuno iskrene i same smo bar jednom u životu rekle loše o nekoj devojci ili ženi. Od osnovne škole pa do kasnijih dana uvek ćete čuti ogovaranja i „ljubomorisanja“. Postalo je normalno da se formiraju grupice u razredima samo da bi se neka devojka ponizila. A iz takvih „grupica“ dolaze i najteže uvrede koje značajno utiču na devojčice, devojke, žene.

 “Vidi šta je obukla?!”,

 “Kakva joj je to kosa?!”,

“Nebitna je i niko je ne voli”,

samo su neki od komentara koje neretko govore i devojčice. To ponašanje prolazi nezapaženo pa se zato nastavlja i u daljem odrastanju.

U srednjoj školi nekolicina njih sazri, ali i dalje može da se oseti ta zavist među ženama. Fizički izgled je uvek prva meta udara.

Međutim kada devojčice odrastu, a devojke postanu žene ovaj se krug ne zatvara, već samo poprima drugačiju formu. Žene se međusobno gledaju kao konkurencija. Bio to posao, ljubav, ili samo dokazivanja „modernog doba“ a to je: koja je više para dala, zamisli morbide,  „na dete, ili koja je bolje letovala.

Često na društvenim mrežama možemo da naiđemo na komentare za koje prvo pomislim da samo muškarac može da napiše, nažalost prevarim se. Od komentara: “Baš imaš lošu kosu”, “premršava”, “fuj”, “vidi se da si plavuša”, “šta je ovde lepo, rugoba”, “debela” do komentara: “sigurno si ga iznervirala pa te je udario”, “obukla si se kao prostitutka”, sve to pišu , ni manje ni više nego ŽENE ŽENAMA!

Hajde da se od ove godine potrudimo da ogovaranja i ljubomorisanje ostavimo, jer od toga niko dobrog nije video. Hajde da praktikujemo lepe reči i ljubav. Hajde da se častimo ovakvih komentarima:

Umesto misli: “Evo nema više volje ni snage, neka propadne!”

Neka bude: “Bravo devojko, možeš ti to!”

Ili, umesto: “Odakle joj ta energija, nervira me”

Neka bude: “Wauu! Zračiš devojko!”

Ili mngo ovakvih:

“Odlično radiš svoj posao, ne odustaj!”

“Obožavam tvoj stil”

“Volim tvoj način komunikacije!”

Umesto negativnih komentara pokušajte da kažete devojci kako je lepa, kako ima dobru energiju, čestitajte kolegenici na tom unapređenju, pomozite mladoj mami sa korisnim savetima a ne prebacivanjem kako ste vi bolje to radile. Vi ćete se osećati lepše a možda nekome i popravite dan.

Žena ženi treba da bude pravi prijatelj, sestra koju možda nema, podrška, a ne najveći neprijatelj. Jer ko će nas više razumeti i poštovati do nas samih, devojaka i žena!

Piše: Teodora Kostić