Gračanica: Hakovanje profila na Instagramu putem linkova

Piše: Isidora Stojanović

Moja sumnja da ne vodimo dovoljno računa o bezbednosti na internetu, gde su prevare veoma česte, obistinila se pre nekoliko dana. Ovim putem svojim iskustvom želela bih da sprečim da još neko ne uđe u začarani krug “linkova” koji za sobom donose potpunu blokadu profila na Instagramu.

Sve je počelo pre par dana kada sam od drugarice dobila poruku na Instagramu. Poslala mi je čudno pitanje:

,, Zdravo, mogu li brzo da dobijem tvoj glas na IG-u, trudim se da budem za emisiju❤.”

Nakon pitanja usledio je link putem koga se, navodno, odvija glasanje.

Nije mi bilo najjasnije, ali sam ipak, znajući od koga dolazi, otvorila dati link i dala svoj glas, barem sam tako mislila.

Taj dan protekao je najnormalnije, ali onda sam, narednog dana, odjednom bila odjavljena sa svog profila.

Promenjeni su šifra, e-mail adresa i broj. Nisam imala nikakvu mogućnost da se prijavim na profil. Shvatila sam da je hakovan.

Kada sam se kasnije čula sa tom drugaricom rečeno mi je da je i njen profil hakovan, a osoba koja stoji iza toga tražila je novac da bi nam omogućila pristup profilima. Komunikacija je vršena preko broja koji je u tom trenutku bio na našim profilima, i to na engleskom jeziku.

Nije mi bilo svejedno, moja privatnost je bila ugrožena. Profil, sam po sebi, nije profitabilan i nikako mi nije bilo jasno šta zapravo ti ljudi imaju od hakovanja istog.

Mogla sam da platim, ali s druge strane niko nije mogao da mi garantuje da će nakon samo jednog plaćanja profil biti vraćen.

Mogli su svoju prednost koristiti koliko im je volja.

Srećom, nakon prijave da je profil hakovan, posle nekog vremena sam uspela da ga vratim. Promenim sve šifre i dodatno obezbedim nalog. Pazite se ovakvih stvari, linkove ne otvarajte bez prethodnog proveravanja. Nikad dovoljno opreznosti.

Foto ilustracija – AI

I baš zato konsultovala sam stručnjaka u ovoj oblasti koji je želeo da ostane anoniman, ali je podelio važne savete šta da radite kako ne bi došli u situaciju u kojoj smo bile drugarica i ja.

Ukoliko vam se ovako nešto i dogodi odmah prijavite Meti, na linku instagram/hacked, nakon toga sačekajte nekoliko dana i Meta će vam verovatno poslati mail sa neophodnim koracima koje je potrebno preduzeti.

Ali kada povratite profil, ili ako uopšte ne dođete u ovakvu situaciju, važno je da primenite ove savete:

– Promenite lozinke da ne biste koristili svuda iste ili slične. Postoji program Bitwarden koji vam može pomoći da imate sve lozinke na jednom mestu. Bitwarden takođe generiše jake i dugačke lozinke. Naravno, promenu lozinke morate da uradite pojedinačno na svakom sajtu i aplikaciji. Ovde su uputstva za korišćenje:  https://bitwarden.com/help/get-started-individual-user/

– Namestite 2-step ili 2-factor authentication na sve naloge. To isto morate pojedinačno za svaki sajt ili aplikaciju. Ovde je baza uputstava, sadrži baš mnogo sajtova: https://2fa.directory/int/

– Budite jako pažljivi sa porukama koje vam stižu, čak i od ljudi koje poznajete. Ako je nešto mnogo sumnjivo stiglo a poznajete osobu, kontaktirajte je putem drugog kanala (pozovete telefonom na primer) i proverite da li je u pitanju prevara. 

Na kraju, moglo je bilo kome da se desi, nije ništa pogrešno osim što je bilo stresno za Isidoru. U tom svetlu, moj savet je da ovo bude pre svega poučno iskustvo za oprez na dalje i da se ne posmatra kao nedopustiva greška.

Devojčice žive u svetu punom boja, mašte i radosti

Piše: Isidora Stojanović

Danas je svetski dan devojčica pa smo tim povodom posvetili posebnu pažnju njima. Pričala sam sa devojčicama u okolini i pitala ih: “Šta za njih znači biti devojčica?” Evo odgovara koji sam dobila:

Biti devojčica za mene znači živeti u svetu punom boja, igara i snova. Devojčice su pune mašte i uvek pronalaze radost u malim stvarima. Ja volim da sanjarim o budućnosti, zamišljajući šta ću biti kad porastem i kakve ću sve avanture doživeti.

Biti devojčica znači imati nežnu i radoznalu dušu, uvek željnu da otkrije nove stvari. Volim da učim i saznajem više o svetu oko sebe, postavljam pitanja i tražim odgovore. Devojčice mogu biti i hrabre i odvažne, spremne da se suoče sa izazovima i pokažu svoju snagu. Iako me ponekad plaše neki izazovi, trudim se da ih prevaziđem, jer znam da svaka prepreka donosi novu lekciju.

Takođe, biti devojčica znači biti pažljiva prema drugima. Učim da slušam, da pomažem i brinem o onima koje volim. Ponekad je važno biti nežan i pažljiv, jer na taj način pokazujem koliko mi je stalo do prijatelja i porodice. Na kraju, biti devojčica za mene znači biti slobodna da budem ono što jesam, da istražujem svet i da se radujem svakoj novoj pustolovini.

IVA (14) – Laplje Selo

Naša druga sagovornica kaže:

Za mene je devojčica biti nešto prelepo. Biti bezbrižan i ne misliti o važnim i bitnim stvarima. Mastati o svemu i svačemu i nadati se da će to jednom da se ostvari.

Jana (15)- Laplje Selo

Drage moje devojčice, za koju godinu tinejdžerke, a nakon toga hrabre, odvažne i samostalne žene, ne dozvolite da neko stane izmedju vas i vaših ciljeva. Ponosno koračajte na svom putu do njihovog ostvarenja i nemojte se bojati velikih snova.

Kako pripremiti prijemni? Isidora vam donosi “tips and tricks”

Pripremila: Isidora Stojanović

Stiglo je leto a sa njim i topliji dani, a završena je i školska godina. Za većinu nas nema voljenijeg perioda u godini, ali mnogi ipak nisu završili sa svojim obavezama, a to su prijemni ispiti za srednje škole i fakultete. Zbog toga sam došla na ideju da sakupim ,,tips and tricks” za spremanje prijemnog ispita. Ovo su neki od najefikasnijih, po iskustvu učenika koji su to prošli.

1. Početi na vreme ( par meseci pre prijemnog );

2. Organizovati učenje kako vam najviše odgovara, tako  da sve što je potrebno stignete pre prijemnog;

3. Pratiti raspored sa što manje oscilacija ( povremeno odstupanje od rasporeda nije strašno, brzo se i lako nadoknadi );

4. Pomodoro tehnika za samo učenje ( 25 minuta učenja – 5 minuta odmor );

5. ,,Flesh card” kao još jedan način za učenje; Rukom pisane fleš kartice su bolje za pamćenje informacija nego korišćenje digitalnih fleš kartica. Fizičko pisanje fleš kartica zahteva aktivnije učešće, što olakšava pamćenje. Kako ih napraviti?

●napišite informacije svojim rečima

●uključite slike

 ●kodirajte svoje kartice u boji

 ●neka budu jednostavne

●sa jedne strane postavite pitanje, a na drugoj napišite odgovor

●odgovarajte naglas

6. Mape uma;

crtanje mape uma je metoda pomoću koje puno informacija može da se stavi na jedan list papira, ili da se na dobar način organizuju beleške. Mapa uma u suštini sadrži asocijacije koje proističu ili se vezuju za centralnu tačku. Pri pravljenju mape uma najprije se crta centar mape uma, koji bi trebalo da predstavlja glavni pojam, tj. ctrež glavnog pojma. Iz centralne slike se granaju ostale teme, iz kojih mogu polaziti dalji tanji izgranci koji predstavljaju manje važne pojmove.Potrebno je uključiti što više slikovitih asocijacija na pojmove koji treba da budu naučenni. Pri tom se preporučuju samo pozitivne asocijacije na date pojmove.

Ilustracija “mape uma”

7. Iščitavanje i česte provere znanja .

Ono što je posebno izdvojeno kao jako bitna stavka što se spremanja prijemnog tiče je motivacija. Sa izborom fakulteta i posla koji bismo nakon njega voleli da radimo, motivacija se povećava da bismo svoje želje ispunili.

“Od svega, ja bih kao najbitniju stavku za pripreme za fakultet izdvojila motivaciju I jaku zelju.”, rekla nam je jedna od sagovornica.

Ona dodaje da se ne sme prepustiti slučaju I da je priprema jako važna.

,,Uplatila sam privatne časove i počela da se spremam još u decembru, jer sam znala da je konkurencija velika. Izabrala sam ono što me zanima pa mi nije bilo teško.”

Dakle, na kraju zaključak je jasan, dobra organizacija, puno motivacije, redovna i pravovremena priprema, a pre svega dobro razmislite čime želite da se bavite tako da će vam ostatak biti mnogo lakši.

Srećno svima na prijemnim ispitima od redakcije Ženskog infoa!

Uspešne fudbalerke iz Vitomirice

Fudbal i dalje stereotipno važi za „muški sport“, ipak postoje devojke koje se ljubavlju prema ovom sportu i te kako odupiru pogrešnim shvatanjima i ozbiljno igraju fudbal. U Vitomirici smo naišle na takav klub koji već veoma uspešno postoji od 2020. godine.

„Prve ženske utakmice za koje znamo igrane su 1881. godine. Bili su to mečevi profesionalnih timova, pred punim tribinama i sa velikim prihodima“, podseća nas BBC.

No ipak od tada do danas drugačije se posmatra žena u fudbalu, te se stereotipno predstavljanje ovog sporta kao iskučivo muškog takođe menja. Tome u prilog govori i činjenica da je pre četiri godina u Vitomirici, mestu kraj Peći, osnovan Ženski fudbalski klub Behar.

Ovaj klub ima 20 fudbalerki, različitih nacionalnosti: Bošnjakinje, Albanke i Crnogorke, a takmiče se u okviru Prve lige Kosova.

Foto: Ženski fudbalski klub Behar, privatna arhiva

Kapitenka Darija Bibuljica za Ženski info kaže da je ljubav prema fudbalu počela jako rano i u školi dok je gledala dečake kako igraju. Tada su dečaci mislili, kako dalje priča, da devojke ne mogu da igraju ovaj sport, te se kod nje želja za fudbalom samo povećala te današnjim uspesima daje drugim devojkama primer kako da se izbore za svoje pravo i pored sredine u kojoj odrastaju.

“ Fudbalom se bavim već 3 godine, planiram se time baviti i u budućnosti. S obzirom da žene ne smeju biti ništa manje cenjena od muškaraca mislim da je borba za prava žena veoma važna i za to je potrebno da se borimo u svakoj sferi društva”, priča nam Darija.

Ona takođe kaže da izazova ima i danas, te da je uvek onih koji podržavaju ali i onih koji su na suprotnoj strani.

“Kao kod svega ostalog što se tiče reakcije ljudi,ima pozitivne i negativne strane. Pored onih koji nas maksimalno podržavaju u svemu što radimo i sretni su zbog naših napredaka, postoje i oni koji nas u svakom smislu pokušavaju oboriti i gaziti rečima, pogotovo što se mi kao devojke nalazimo u muško dominantnom sportu”, ističe Darija.

Foto: Privatna arhiva

Na poziciji napad, desno krilo ovog ženskog fudbalskog kluba je Uma Nurković, koja u ovom sportu, kako kaže, najviše voli timskih duh i “adrenalin koji donosi svaka utakmica”.

“⁠Ljudi u našem fudbalskom klubu često nailaze na predrasude zbog toga što je ženski fudbal još uvijek manje popularan i manje podržan od muškog fudbala. Ipak, mi se trudimo da se izborimo za svoje mesto na terenu i pokažemo da imamo isti nivo posvećenosti kao i naše muške kolege”, kaže za naš portal Uma.

Ove devojke takođe obiluju pravim i otvorenim stavovima o rodnoj ravnopravnosti, te na pitanje kako vidi položaj I poštovanje prava žena Uma kaže:

“Nastavak borbe za prava žena u svim sferama društva je ključan za stvaranje pravednijeg svijeta, gde se cijeni i podržava svaki talenat, bez obzira na pol”.

Era Eljšani (pozicija: odbrambeni centar) za naš portal kaže da je fudbal zavolela gledajući utakmice sa svojim ocem.

“Sviđaju mi se emocije koje mi daje rivalstvo na utakmicama, kao i atmosfera koju navijači stvaraju na stadionu”, kaže Era.

(alb. Mua me pelqen emocioni qe me jep rivaliteti i ndeshjeve poashtu atmosfera e ngrohte qe bejne tifozet ne stadium.)

I za Eru borba za ženska prava veoma je važna.

“Ja mislim da je vrlo bitno, zato što lično i ja verujem u snagu žena”, ističe ona.

(Unë mendoj qe është shumë i rendesishem , sepse unë personalisht besoj ne fuqin e femres.)

Vezna igračica Ema Bučan kaže da sama reč fudbal u njoj budi velike emocije, te su joj najdraža putovanja do drugih gradova, upoznavanje devojaka iz drugih timova, ali i druženje sa saigračicama. Ona otvoreno govori o sterotipima koji se mogu čuti u sredini iz koje potiče.

“Mišljenje ljudi je podijeljeno. Uglavnom starije osobe govore da fudbal nije za djevojčice a i te kako jeste, dok većina mladih podržava naš klub, iako jos uvek nisu zadovoljni našim postignućem u fudbalu ponosni su što je baš u našem selu osnovan multietnički ženski fudbalski klub”, navodi Ema.

Ove devojke zaista imaju fantastičnu energiju, svaka od njih vrlo je osvešćena i jasna u odbarni svojih prava i prava da se jednako takmiče u svim sportovima, a posebno u fudbalu.

Ženska teen solidarnost u školama na centralnom Kosovu

Piše: Isidora Stojanović

Mesec januar na našem sajtu posvetile smo, kao što već znate, ženskoj solidarnosti. Kada napišemo ženska solidarnost ne odnosi se samo na žene u određenoj starosnoj dobi, već na celokupan ženski pol. Rekla bih da se sam osećaj za solidarnost I empatiju javlja u najranijem preiodu. Istraživanja potvrđuju da je kod većine dece ta želja da nekome pomognu  – urođena, a da se ovo menja kada im se pokaže ili zahteva drugačije. Proverili smo kakvo je stanje među tinejdžerkama na centralnom Kosovu. Da li postoji ženska solidarnost? Da li se gubi ili tek nastaje?

Šesnaestogodišnja Teodora Đorđević i sedamnaestogodišnja Anđela Stojanović za Ženski info navode da je nesolidarnost češća pojava među tinejdžerkama.

“U većinu slučajeva sam videla da je žena ženi najveći neprijatelj. Postoji dosta primera oko nas gde možemo videti koliko devojke mogu biti ljubomorne i zavidne. Najčešće se dešava da su super kada razgovaraju sa nekim u lice, a sa strane ogovaraju i ne podnose se”, navodi Teodora Đorđević.

“Ženske solidarnosti nema previse, uglavnom vlada sujeta i ljubomora gde žena ženu , tj. devojka devojku, gleda kao konkurenciju. Ženska solidarnost postoji, ali tek površno. Kod mladih devojaka ima puno ogovaranja i dvoličnosti, samo što one na to ne gledaju kao na nešto loše s obzirom da je to deo njihove svakodnevnice”, kaže Anđela Stojanović.

Nikolina Jovanović (17) priča o buđenju svesti kod devojaka i primećuje neke promene, ali je neophodno nastaviti sa afirmacijom ove teme.

Mislim da se u poslednjih par godina probudila ženska solidarnost, da se žene zalažu i bore za svoja prava, i da pružaju  veliku podršku jedne drugima. Primetila sam da na društvenim mrežama žene pružaju podršku pogotovo u slučajevima nekih od vidova nasilja. Tinejdžerke su u toj fazi da grade svoju ličnost, i možda nekako tada teško prihvataju svoje mane pa druge devojke gledaju kao konkurenciju zbog nekih kvaliteta koje ona ne poseduje. Ali nije i da ne postoji neki vid solidarnosti. Svakako da postoji ogovaranje i dvoličnost. Mislim da sve to proističe iz nesigurnosti u sebe i manjka samopouzdanja pa je to ogovaranje neki, da kažem, izduvni ventil. Da sve ono što njih muči na neki način opravdaju tuđim manama. A što se dvoličnosti tiče to je po meni osobina koja ne bira uzrast već ili si takva osoba od malena ili nisi.

kaže Nikolina u izjavi za naš sajt.

Sedamnaestogodišnja Nataša Stavrić kaže da je podrška jako važna i da je nema dovoljno.

Iskreno mislim da žene treba više da podržavaju jedna drugu, kako bi lakše stigle do određenog cilja, jer smatram da je podrška drugih veoma bitna na tom putu. Smatram da postoji ženska solidarnost među tinejdžerkama, ali ne u dovoljnoj meri, često je prisutna  neka vrsta ljubomore i sujete. Ogovaranje i dvoličnost su prisutni, možda čak i u prevelikoj meri. To je nešto što svakako treba da menjamo. Naravno, uvek postoji neki izuzetak, pa tako i ovde.

ističe Nataša Stavrić.

Kao što možemo da primetimo, nemaju svi isto iskustvo, to naravno zavisi od društva, porodice, vaspitanja. Jedno je sigurno, među devojkama još uvek, nažalost, preovaldavaju negativni odnosi i osećanja kao što su ogovaranja, ljubomora, zavist. Jako je bitno, pogotovo u ovom periodu, pružiti ruku drugoj devojci i pomoći joj, na neki način, da reši probleme koje svi delimo, umesto da jedna drugoj podmećemo nogu, jer na kraju krajeva svaka dobije ono što želi i za šta se bori, te su ljubomora i zavist samo nepotrebna osećanja koja nas sputavaju.

Da jedna drugoj popravimo, a ne pokvarimo dan!

Žena je ženi najveća podrška, bar tako kažu. Žene treba da uvek budu tu jedna za drugu. Tako se isto kaže. U više slučajeva, nažalost, videćemo drugačije. Zavist, pohlepa, ljubomora, ponižavanje, tračarenja postali su svakodnevnica ženskog društva. Koliko je to loše i kako da to promenimo?

Sigurna sam da je svaka od nas bar jednom osetila osudu od strane neke osobe ženskog pola, a da budemo potpuno iskrene i same smo bar jednom u životu rekle loše o nekoj devojci ili ženi. Od osnovne škole pa do kasnijih dana uvek ćete čuti ogovaranja i „ljubomorisanja“. Postalo je normalno da se formiraju grupice u razredima samo da bi se neka devojka ponizila. A iz takvih „grupica“ dolaze i najteže uvrede koje značajno utiču na devojčice, devojke, žene.

 “Vidi šta je obukla?!”,

 “Kakva joj je to kosa?!”,

“Nebitna je i niko je ne voli”,

samo su neki od komentara koje neretko govore i devojčice. To ponašanje prolazi nezapaženo pa se zato nastavlja i u daljem odrastanju.

U srednjoj školi nekolicina njih sazri, ali i dalje može da se oseti ta zavist među ženama. Fizički izgled je uvek prva meta udara.

Međutim kada devojčice odrastu, a devojke postanu žene ovaj se krug ne zatvara, već samo poprima drugačiju formu. Žene se međusobno gledaju kao konkurencija. Bio to posao, ljubav, ili samo dokazivanja „modernog doba“ a to je: koja je više para dala, zamisli morbide,  „na dete, ili koja je bolje letovala.

Često na društvenim mrežama možemo da naiđemo na komentare za koje prvo pomislim da samo muškarac može da napiše, nažalost prevarim se. Od komentara: “Baš imaš lošu kosu”, “premršava”, “fuj”, “vidi se da si plavuša”, “šta je ovde lepo, rugoba”, “debela” do komentara: “sigurno si ga iznervirala pa te je udario”, “obukla si se kao prostitutka”, sve to pišu , ni manje ni više nego ŽENE ŽENAMA!

Hajde da se od ove godine potrudimo da ogovaranja i ljubomorisanje ostavimo, jer od toga niko dobrog nije video. Hajde da praktikujemo lepe reči i ljubav. Hajde da se častimo ovakvih komentarima:

Umesto misli: “Evo nema više volje ni snage, neka propadne!”

Neka bude: “Bravo devojko, možeš ti to!”

Ili, umesto: “Odakle joj ta energija, nervira me”

Neka bude: “Wauu! Zračiš devojko!”

Ili mngo ovakvih:

“Odlično radiš svoj posao, ne odustaj!”

“Obožavam tvoj stil”

“Volim tvoj način komunikacije!”

Umesto negativnih komentara pokušajte da kažete devojci kako je lepa, kako ima dobru energiju, čestitajte kolegenici na tom unapređenju, pomozite mladoj mami sa korisnim savetima a ne prebacivanjem kako ste vi bolje to radile. Vi ćete se osećati lepše a možda nekome i popravite dan.

Žena ženi treba da bude pravi prijatelj, sestra koju možda nema, podrška, a ne najveći neprijatelj. Jer ko će nas više razumeti i poštovati do nas samih, devojaka i žena!

Piše: Teodora Kostić

Novogodišnje odluke jedne teen Kosovke

Stiže nam Nova godina i ona čuvena ,,Nova godina-nova ja!” . Nisam planirala da se menjam iz korena, ali sam ipak nešto odlučila. Ove godine sam slušala i govorila o feminizmu više nego ikada ranije pa sam, izmedju ostalog, razmišljala i o tome.

Rešila sam da neću dozvoliti da bilo ko u bilo kom trenutku zanemaruje ženski pol – žene, devojke ili devojčice. Da im uskraćuje pravo na slobodu reči ili misli, ili da ih na bilo koji način obezvredi.

Neću se pognute glave ,,pomiriti sa sudbinom”, zbog toga što uvek možemo da izaberemo kako ćemo da se ponašamo i sta ćemo da radimo sa svojim životom. Izboriću se za sebe, svoje želje, i pre svega, potrebe.

Želja mi je da svojim vršnjacima na jedan normalan i nadasve ljudski način pokažem da ove stvari nisu za šalu i da su zapravo jako bitne.

Da im zauvek ostane u mislima bar mali deo značaja koji onaj izvorni feminizam ima, da budemo jednaki, i da je poštovanje najlepša stvar koju devojci mogu da poklone.

Volela bih da shvate da na neke stereotipe koji su nam prikazani itekako ne treba da gledamo kao na nešto normalno, već treba da težimo ka tome da ih iskorenimo.

Neko bi mi sad rekao da želim da od njih napravim ,,papuče” ali suština je da su taj besmisleni termin izmislili oni muškarci kojima je sebično postojanje na prvom mestu.

Nećemo tek tako promeniti svet, svesna sam toga, ali samim tim sto ćemo uticati na nekoliko osoba mi ćemo svest o ovom pitanju proširiti i taj krug će nastaviti da raste. I to je početak…

Nije Nova godina jedino vreme kada se donose odluke, iako za to u ovom periodu imamo najviše motivacije. Svaki dan je nova prilika za promene, hajde da to iskoristimo.

Piše: Isidora Stojanović

“Šakalke” dobile nove rukavice

Kik boks klub “Šakal” sa centralnog Kosova u svom sastavu ima oko 70 odsto članica te su predstavnici UNDP-a odlučili da im u okviru 16 dana aktivizma u cilju osnaživanja devojčica i žena poklone rukavice.

Svuda u svetu u toku je 16 dana aktivizma kojima se podiže svest o anomaliji društva koja se zove nasilje nad ženama. Osim što se govori o ovom veoma važnom pitanju, neophodno je i raditi na osnaživanju žena i devojčica. Upravo je u tom pravcu i pred prisutnima u Kik boks klubu “Šakal” govorio šef UNDP-a na Kosovu Nuno Kuerioš.

Hvala vam što ste deo ovog kluba, i hvala vam što ste se pridružili u stvaranju promene tokom 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja. Hajde sa se zajedno borimo ne samo u ringu, već i za svet u kome svaka žena može da stoji visoko, bez straha i osnažena. Kao deo UNDP-ove posvećenosti inkluzivnom i prosperitetnom društvu, srećni smo što možemo da doprinesemo vašem putu. Ove rukavice su znak naše podrške vama. Vi inspirišete nas i one oko vas, a mi želimo da ispričamo vašu priču”, rekao je šef UNDP-a.

Foto: Kik boks klub “Šakal” sa šefom USAID-a Nunom Kueriošem , Facebook UNDP

Urednica našeg sajta Milica Stojanović Kostić iskazala je svoje zadovoljstvo što je u sportu, ali i borilačkim veštinama sve više žena.

“Trener je sa mnom podelio činjenicu da je u ovom klubu 70 odsto devojčica, devojaka i žena i 30 odsto dečaka, momaka i muškaraca, što me posebno raduje. Zapamtite da svaki vaš korak na tatamiju znači dva koraka bliže slobodi devojčicama koje dolaze posle vas. Zato nastavite da se borite.”

Foto: Kik boks klub “Šakal”, Facebook UNDP

Trener ovog kluba Slobodan Stanisavljević zahvalio je predstavnicima UNDP-a na pomoći i podršci u radu.

Foto: Kik boks klub “Šakal”, Facebook UNDP

Piše: Teodora Kostić

Karatistkinje su borbenije i upornije

Nekada su sportovi bili namenjeni isključivo muškarcima, čak je I u maratonima bilo zabranjeno učešće žena, sve dok se Ketrin Svicer nije izborila za parvo da trči. I u karateu situacija nije bila drugačija, jer su se nekada borilačke veštine smatrale “muškom  stvari”. Takvo se mišljenje značajno promenilo, tome svedoči i priča sa centralnog Kosova.

Kada je karate tek nastao, ženama je bilo zabranjeno da se njime bave i to je predstavljalo veliku sramotu, što nam na sebi svojstven način pokazuje i film ,,Mulan”, za koji ste sigurno čule. Stvari su se do današnjeg dana umnogome promenile.

Foto: Karate klub Senši, Facebook Milan Rašić

Umesto sterotipno u baletskim salama, devojčice sve više srećemo na tatamijima, kao što je onaj u karate klubu “Senši”, u Gračanici na Kosovu. U ovom klubu je više devojčica nego dečaka, a ovom se borilačkom veštinom ne bave samo rekreativno već ostvaruju i odlične rezultate na takmičenjima.

Jedno od njih je i poslednje održano u Čačku gde su devojčice iz ovog kluba osvojile jedno prvo i tri treća mesta. Ovo dokazuje da je za dostizanje cilja u životu od neizmerne važnosti volja i trud, a ne pol kojem pripadate.

Foto: Kup Srbije u Čačku, Facebook Milan Rašić

Marija Stojanović ima dvanaest godina i sa Kupa Srbije, iz Čačka,  donela je bronzu.

“Volim karate zato što mi pruža osećaj samopouzdanja, takodje zato što sam tokom treniranja upoznala divnu decu. Kada osvajam medalje osećaj je neverovatan. Osećam se ponosno i ispunjeno. Uglavnom teži i naporniji treninzi pružaju veće i bolje rezultate na takmičenjima. Svim devojčicama bih preporučila bavljenje ovim sportom jer smatram da je karate jedan od lepših i boljih sportova.”

Bronzu je svom  klubu “Senši” donela i dvanaestogodišnja Staša Stanojević.

Karate volim zato što se osećam lepo, motivisano i srećno dok treniram. Kada osvajam medalje jako sam srećna i zadovoljna svojim rezultatima. Treninzi su ponekad naporni, ali sve se to isplati u narednom perfiodu. Preporučila bih i drugim devojčicama da treniraju karate, prvenstveno zato što steknete puno novih prijatelja i naučite mnogo toga novog.

Foto: Kup Srbije u Čačku, Facebook Milan Rašić

Trener u karate klubu Senši Milan Rašić za naš portal govori o tome koliko su i zašto upravo devojčice veoma uspešne u ovoj borilačkoj veštini.

Kod mene u klubu trenutno ima više devojčica nego dečaka. Na osnovu dosadašnjeg iskustva u radu sa decom zaključujem da su devojčice upornije, brže sazrevaju od dečaka, ozbiljnijh su shvatanja i ponašanja. U nekim situacijama i borbenije, ali ih je isto tako teže kontrolisati. Predane su cilju i mnogo teže doživljavaju poraze, zato je taj takmičarski duh možda malo jači kod njih.

Foto: Prvi karate turnir u Gračanici, Facebook Milan Rašić

Bez obzira na sterotipne klasifikacije, žene i devojke nisu odustajale od svojih snova i na taj način se izborile da se danas i ne postavlja pitanje kog ste pola. Bitno je da ste predane i vredne, a posebno da volite to što radite.

Piše: Isidora Stojanović

Reaguj na nasilje!

Piše: Teodora Kostić

Nasilje u školama ili vršnjačko nasilje se retko spominje osim kad se dogodi nešto ekstremno. I sama sam bila svedok dva slučaja nasilja poslednjih mesec dana, kada su se dečaci grubo i bezobrazno ponašali prema devojčicama.

Jedna situacija dogodila se u autobusu, javnom prevozu, dečak je maltretirao devojčicu tako sto je zezao zbog bubuljica i zamuckivanja, zatim je snimao pa udario sveskom. Sve vreme sam ga gledala i čudila se dok nisam i odreagovala, nakon čega se izgeda postideo i nadam se shvatio nešto. Starija gospođa je posmatrala to i smeškala se, jer tim generacijama je izgleda to normalno. Pa i nas su učili da “ko se bije taj se voli” što je na mnogo nivoa apsolutno pogrešno!

Zapitajte se : koliko puta ste prošli pored nekog vida nasilja i zažmurili? A koliko ste puta pomogli? Nažalost verujem da više ljudi samo prođe pored toga. Neki se uplaše, što je i normalno, ali dosta njih misli  “ma neko drugi će pomoći” i tako sve u krug.

Nasilnici ne moraju znatno biti jači, snažniji od žrtve jer nasilje može biti kako fižičko tako i psihčko, socijalno,  digitalno itd.

U školama se takođe retko reaguje. Uglavnom je to po jedan razgovor sa PP službom koja teško da će učiniti nešto. I posle se pitamo pa što nisi rekla učiteljici, nastavnici. Žrtve se osećaju onda kao teret. Problem je i što će dosta njih to prećutati čak roditeljima i samo trpeti nasilje.

„Debela si“,“ ružna si“, „ugoji se“, „smršaj“, su neretko komentari ispod fotografija devojaka na socijalnim mrežama! Sajber (cyber) nasilje je vid nasilja koji se sprovodi na internetu i najugroženija kategorija su tinejdžeri i deca. Čini mi se da u najvećoj meri negativne komentare dobijaju devojčice, devojke, žene.

Sajber nasilje je veoma opasno jer u najranijem i veoma osetljivom periodu odrastanja značajno utiče na mentalno zdravlje onoga ko ga doživljava. Jednostavan primer je da posle navedenih komentara na početku ovog teksta osoba koja trpi nasilje ne može normalno da funkcioniše ne može da se pogleda u ogledalo bez da joj se te reči ne motaju po glavi, ne može da jede ili izađe bez šminke.

Uglavnom vlada mišljenje da se sve to dešava zbog uticaja medija i video igrica. Ali trebalo bi da se zapitamo da li kod kuće tata bije mamu, ili je neki roditelj alkoholičar, nasilnik prema drugima. Deca koja doživljavaju takvo zlostavljanje pored zatvaranja u sebe mogu postati kopija roditelja koji naravno neće videti ništa loše u tome što je sin rekao devojčici ružna si ili je počupao za kosu. Ali sigurna sam da još uvek ima dobrih osoba koje mogu da pomognu i žele kada vide tako nešto.