Dnevnik jedne kandidatkinje: Koju pilulu biramo ovaj put?

Dragi dnevniče, 

Petak je , 26.septembar , 14 dan kampanje, i mislim da je vreme da se pozabavimo malo i psihološkim profilom srpskog naroda na Kosovu. 

Godinama se pitam kako je moguće da se sve oko nas urušava, a većina, činjenica je, daje svoje poverenje iznova i iznova jednoj političkoj opciji, koja ništa nije uradila da urušavanje spreči. Često su ostajali i bez reakcije. A deo naroda i dalje marljivo odlazi na birališta i ponovo naredne četiri godine svog života daje u ruke istima.

Zatvorena je Pošta Srbije, Poreska uprava, zatvoreni su Centar za socijalni rad, PIO fond, Nacionalna služba za zapošljavanje, Republički fond za zdravstveno osiguranje. Sve ono što je nekad bilo oslonac za majke, starije, nezaposlene – sada je udaljeno kilometrima.

Zatvoreno je i ono što se ne vidi – poverenje, osećaj pripadnosti, sigurnost da ćeš sutra moći da podigneš dokument, da rešiš problem, da ne moraš da objašnjavaš ko si i zašto si tu.

I na sve to evo i upozorenja za školstvo, zdravstvo. Evo i odluke o zabrani vožnje na ovlašćenje od 1.novembra. 

I sve se dešava pred našim očima, a ponašamo se kao da nas se UOPŠTE NE TIČE!

Koja je to dijagnoza? 

Malo sam konsultovala nauku, struku, malo sam i sama zaključila sledeće:

1.Sindrom naučene nemoći. Kao narod smo godinama izloženi ponižavanju, ignorisanju, pa smo počeli da verujemo da ništa ne možemo da promenimo. Čak i kada se pojavi neko ko je evidentno bolji, poverenja nema. Naučeni smo da sistem jači od volje, a glas slabiji od ćutanja.

2.Preživljavanje lojalnošću. U konstanoj nesigurnosti u kojoj živimo decenijama, naučeni smo da se verujemo za ono što “deluje stabilno”, iako znamo da su možda najgora opcija. Jer lojalnost postaje jednako opstanak. “Ako glasam za njih možda me neće dirati”. To nije podrška, već strah prerušen u izbor.

3.Emocionalna isključenost. Da bi mogli da se nosimo sa svakodnevnim gubitkom prava, represijom, ignorisanjem potreba koje imamo, emocionalno se isključujemo. Politika postaje daleka – “njihova stvar”. Ako se i neko pojavi koga vredi slušati – ne čujemo jer smo navikli da je tako bolje, jer nema smisla!

4. Kognitivna racionalizacija.

„Nema ko drugi.“

„Svi su isti.“

To su rečenice koje ne opisuju stvarnost — već je opravdavaju. Da bi se izbegla krivica, da bi se izbegla odgovornost, da bi se izbeglo pitanje: A šta sam ja uradio da bude drugačije?

5. Kolektivna trauma pretvorena u političku pasivnost

Decenije konflikta, izolacije, gubitaka — ostavile su trag. Ljudi ne glasaju iz nade, već iz straha da se ne ponovi. I zato biraju ono što ih je već povredilo — jer je poznato. Jer je predvidivo.

Dnevnikom protiv Matrixa

Zato ću nastaviti da pišem dnevnik, jer ako uspem da probudim bar jednu osobu, biće to moja najveća pobeda, ali ne samo moja, pobeda svih slobodoumnih koji su izašli iz Matrixa.

“Ovo je tvoja poslednja šansa. Posle ovoga nema povratka. Uzmeš plavu pilulu—priča se završava, budiš se u svom krevetu i veruješ u šta god želiš. Uzmeš crvenu pilulu—ostaješ u Zemlji čuda i pokazujem ti koliko duboko ide zečja rupa.” 

 Citat je iz filma Matrix kada Morfijus nudi Neu izbor između dve pilule: 

plave – ostaje u iluziji, nastavlja da živi u lažnom svetu, bez pitanja.

I crvene – budi se, vidi stvarnost kakva jeste, bez filtera, bez laži.

Koju pilulu biramo ovaj put?

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica