Dragi dnevniče,
Nedelja je 28.septembar, 16. dan kampanje, i mislila sam da se ništa posebno ne može dogoditi čime bih mogla da popunim današnju stranicu.
Jer instrumental je tu da zamagli odnose: s kim se slikaš, s čim se hvališ.
Akuzativ je previše direktan: koga si povredio, šta si obećao.
U politici koja se boji odgovornosti, padeži nisu gramatička pravila — oni su strategija izbegavanja.
Ipak, na prevaru, neki politički oponenti, organizovali su pod okriljem kampanje, protest „protiv blokada“. I to u srpskim sredinama na Kosovu, gde generalno ni nema blokada. Mislim onih studentski, građanskih. Ipak, imamo „blokiranja“ osnovnih prava, „blokiranja“ srpskog jezika, „blokiranja“ dostupnosti socijalnih i penzijskih davanja. Ali to nisu „blokirali“ studenti, nego različite institucije u Prištini. A imali smo i „blokadu“ srpske robe. I od svih nama vitalnih „blokiranih“ prava, ovi politikanti bave se protestom studenata i nadasve se izjašnjavaju kao da su oni protiv nečega, što većina i ne razume.
A šta mi daje za pravo da napišem da ne razumeju situaciju. Evo ova rečenica jednog od nosilaca liste te partije koji kaže: „Hoćemo pobedu za našu otadžbinu, a ne blokade…“, a onda u govoru dodaje :“ jer želimo da i dalje naša deca idu u NAŠIM ŠKOLAMA.“
U prvi mah sam se nasmejala, posle mi je bilo muka, a onda mi se i malo plakalo, nad sudbinom svih nas ako ovi ponovo dodju do fotelja.
Ovaj nepravilno upotrebljen instrumental, dovoljno govori o instrumentalizaciji čitave ove farse koja se svakodnevno dešava oko nas. Verovatno je da ni sam nije razumeo zašto studenti protestuju u Srbiji, zašto su im se građani pridružili u protestu, ali je u tome što je zaobišao pravilni akuzativ, objasnio mnogo više.
Jer kad kaže „našim školama“, a misli na obrazovne institucije koje decu uče da ćute, da se ne bune, da se ne pitaju — onda je možda i gramatička greška najiskreniji deo izjave. Možda je to lapsus koji otkriva sistem: deca ne idu u škole, nego se kreću po školama, kao po hodnicima bez pravca, bez svrhe, bez glasa.
Kao što možda očekuju i od onih koji bi trebalo da ih glasaju.
Kada kaže „naša deca“ kao da služe kao retorička dekoracija u govoru koji pokušava da zvuči patriotski , a završava kao loš domaći zadatak iz srpskog jezika.
Tako da smo danas na tacni dobili spoj Kosova, obrazovanja i gramatičke katastrofe, a za dezert stiže još jedan kandidat za odbornika koji govori o opstanku svoje porodice a njegova je porodica odavno van Kosova.
A šta je sa ženama na listama
Ovih dana retko smo u Gračanici mogli da čujemo žene, njihove vizije, planove, mišljenja. Ne pojavljuju se na mrežama, nema ih na skupovima za govornicom, bar ne u ovoj opštini.
U drugim opštinama kažu po koju, uglavnom istu priču bez suštine, samo ponovo redigovanu, od prethodnih izbora.
Još nisam čula hoće li se zalagati za poboljšanje položaja žena u društvu, šta će uraditi ako budu izabrane, i kakve ideje nude. Ali kako da zamerim njima, kad već njihove muške kolege svakako smatraju da konkretne stvari nisu prijemčive narodu, samo „udri“ po nacionalizmu i posao završen.
Naravno dodaj malo da jedino tebe podržava neko ili nešto eto kampanje. Malo balona, pazi na boje, da ih ne rasporediš pogrešno, neki flajer tu i tamo, pusti himnu, i sve je rešeno.
Na kraju će narod dobiti ono što je izgovarao godinama — u pogrešnim padežima, sa pogrešnim liderima.
Neće dobiti vlašću, jer se vlast ne deli instrumentalom.
Neće dobiti ni školama, jer deca ne idu u obrazovanje kao u šoping centar. Dobiješ ono što umeš da kažeš.
Ako ti je politička rečenica: „da naša deca idu u našim školama“, onda ti je i politika — lutanje po hodnicima bez izlaza.
Jer akuzativ je pravac, a instrumental je improvizacija. A narod koji improvizuje u jeziku, dobija improvizaciju u životu.
Na kraju, sve se svodi na to: ko ume da složi rečenicu, umeće da složi društvo.
Do sutra.
Milica Stojanović Kostić
Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica
