Dnevnik jedne kandidatkinje: Takmičenje za NajSrbina uživo iz Brisela

Četvrtak, 2.oktobar, 20. dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Ne volim da previše pišem i govorim o nacionalnim identitetima jer se ovde gde ja živim različitost ne smatra bogatstvom nego usudom. Ali, moram danas, jer ova demagogija iz Beograda i Prištine odvratna je ponižavajuća i nadasve veoma plitka, a to ne mogu da da im prećutim. 

Dakle, danas je Kurti rekao da je “i Rašić Srbin”. Znamo od ranije da su za Beograd jedini “pravi Srbi” oni u Srpskoj listi. Da sam prosta iskoristila bih onu “ Isto… drugo pakovanje”, ali neću jer nisam prosta. 

Želim da malo vidimo ovaj nemoralni odnos prema nama Srbima koje ne svojataju ni jedni ni drugi. 

Ajmo od osnova. 

Nacionalni identitet je prema definiciji osećaj pripadnosti naciji zasnovan na zajedničkom jeziku, kulturi, istoriji, simbolima i vrednostima. 

Prema klasičnim definicijama:

Za Benedikta Andersona nacija je „zamišljena zajednica“ — ljudi koji se nikada neće svi upoznati, ali se osećaju povezano kroz zajedničke narative.

Antoni Smit ima svoju definiciju: 

Nacionalni identitet se gradi na etničkom jezgru — jeziku, mitovima, sećanjima, teritoriji.

A za Ernesta Gelera nacija je proizvod modernizacije — obrazovanja, industrijalizacije i državne organizacije.

E sada, kada Kurti kaže da je “i Rašić Srbin” on zapravo misli da Rašić zajedno sa svojim narodom ima isto etničko jezgro koje se zasniva na jeziku, mitovima, teritoriji! 

Ali, poimanje “mitova i teritorije” za Rašića i mnoge Srbe ne mora nužno da bude isto, jer ako je isto onda Kurti ne bi “promovisao Rašićevo srpstvo”!

Iskreno meni Rašić u Prištini izgleda kao onaj ministar Beriša u Beogradu. Mislim da je jednako i cenjen u svom narodu kolko i onaj tamo. A mislim da ih jednako cene i oni koji ih podržavaju. Dakle, ako Albancima nije jasno kako većina Srba gleda na Rašića neka mi daju mišljenje o Beriši i onda možemo da se razumemo. 

Sa druge strane ako je odlika nacionalnog identiteta modernizacija obrazovanja, industrijalizacije i državne organizacije, onda slaba vajda i od beogradskih favorita. Modernizacija obrazovanja ide nam u smeru – obrazovanja po kućama, što je nekoliko vekova unazad nikako unapred. O ostalim segmentima da i ne pišem, jasno vam je.

Imam ideju, kao i uvek! 

Ja sam za to da dve delegacije Beograda i Prištine naprave, recimo u Briselu, jedno prestižno takmičenje za najSrbina na Kosovu i da narod glasa SMS porukama – može i preko ćerka firme brojeva a može i sa ovih priznatih kosovskih. Pa da vidimo kada ih sve zajedno udalje odavde ko će osvojiti laskavu titulu “i ja sam pravi Srbin”!

Takmičari bi trebalo da se pokažu u sferi: 

– osnove srpskog jezika i književnosti (ne znam dal da šalju ovog “u našim školama”, ili da Rašić nastupa na albanskom)

– poznavanje istorije i tradicije srpskog naroda ( posebno da Kurti smišlja pitanja)

– kultura u enklavama ( analiza dela “Vođa” Radoja Domanovića)

Duboka je tragedija naroda koji se večito deli na njihove, naše i one koji su zaista svoji i koji i dalje čuvaju svoj identitet time što žele da ostanu i bore se za bolji život i neku svetliju budućnost. 

I dok se oni prepucavaju ko ima “vernijeg, autentičnijeg i poslušnijeg Srbina” nas zavejava obespravljenost, demorališući pogled na život zarobljen u enklavama bez jasnog i otvorenog puta ka nekakvom normalnom životu. A evo zavejaće nas valjda i ovaj prvi sneg da odagnamo zle misli i ove užasne predstave koje nam se serviraju kao da smo stado ovaca a ne narod vredan poštovanja i priznanja za sve ove godine truda, rada i prezivaljavanja u uslovima nedostojnim ne za ovaj nego za mnoge vekove pre ovog. 

U glavi mi pesma:

Pada, pada, pada, pada, pada

Šta to pada?

Pada sneg!

Ko zna, možda još ponešto padne, samo da njima ne pada više na pamet da se igraju sa identitetima.

Nije lepo, nekulturno je, učile su vas mame, zaboravili ste. Vreme je za prevaspitavanje. Hvala!

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Kvota, ne koleginica

Dragi dnevniče, 

Sreda je . 1. oktobar, 19. dan kampanje za lokalne izbore. 

Danas imam ideju da se, dok i dalje čekamo još neku kandidatkinju da progovori o potrebama žena na Kosovu, podsetimo nekih poražavajućih podataka iz istraživanja koja su dostupna javnosti. 

Jedno od njih koje je radio OEBS 2023.godine u Gračanici navodi da su žene zaposlene u lokalnim institucijama, ALI DA SU RETKO NA VODEĆIM POZICIJAMA. Što dalje imlicira da se odnos prema ženi i u zapošljavanju nije značajno promenio. Ona može da radi ali njena vizija, mišljenje, znanje i veštine ne uzimaju se u obzir za vođenje određenih sektora. Njihova prisutnost se svodi na statistički dokaz da “i žene rade”. 

Šta to praktično znači: 

– Radno mesto postoji, ali bez jasnog opisa posla.

– Žena sedi, potpisuje, prisustvuje — ali ne učestvuje.

Ironija je u tome što se žene često koriste kao „kvota“ za projekte, kao dokaz inkluzije, dok se njihova stvarna moć sistematski potiskuje. Zaposlene su da se vodi da su tu — ne da se pitaju.

A kad žena postane majka, stvari postaju još gore

Drugo istraživanje koje takođe jako važno, nažalost, sprovedeno je samo na severu Kosova od strane ACDC-a isto 2023.godine. 

Prema ovom istraživanju majke su najranjivija grupa na tržištu rada. Zaposlene žene koje zatrudne često bivaju premeštene, degradirane ili potpuno isključene iz sistema. Porodiljsko odsustvo se tretira kao smetnja, a povratak na posao kao problem.

Majke neretko ne znaju svoja prava — jer se niko ne bavi time da ih edukuje. 

Institucije ih ne štite — jer nemaju mehanizme.

Zajednica ih ne pita — jer se podrazumeva da ćute.

I dok se sever Kosova makar analizira, južno od Ibra majke su “svetinja koja trpi”.

Slična istraživanja o položaju žena i majki u srpskim sredinama južno od Ibra nisu rađena, ili nisu dostupna javnosti.

Ovi podaci su vazni ali još je važnija činjenica da se lokalna samouprava nije potrudila da sprovede ili finansira ovakvo jedno istraživanje, kako bi targetirala najveće probleme i uhvatila se u koštac sa njima. Napomenuću, nerado, da je na čelu opštine bila žena. I dalje je, mada i dalje izgleda samo figurira. 

Jer žena koja radi, rađa, brine i ćuti — nije dokaz da sistem funkcioniše.

Već da se održava na njenoj tišini.

A žena koja ima moć i mogućnosti a ne želi da se bavi problemima svojih sugrađanki nije uzor koji treba pratiti. 

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: “Nismo tu da SLUŽIMO, tu smo da se PITAMO”

Utorak je 30.septembar, 18. dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Da li se ikada iko pitao kako izgleda unutrašnji monolog jedne žene u srpskim sredinama na Kosovu, kada dodje do glasačke kutije? Verovantno niste razmišljali u tom smeru, ne čudi me, misli i očekivanja žena nisu prioritet mnogih , potvrđeno je i u ovom predizbornom ciklusu.

Ta unutrašnja borba ogleda se u sukobu između one koja je naučena da trpi i one koja se budi. Uvek su se lomile dve, ona koja mora i ona koja zna da postoji više. Nekada je ova prva preovladavala, vreme je da se drugoj, onoj pravoj da primat.

  • Zašto uopšte gubim vreme na ovo?
  • Jer mi je važno da se moj glas čuje.
  • Ma ko će ga čuti, vidiš na me uopšte i ne vide, ne obraćaju mi se, samo me pišu kao „siguran glas“ jer je on rekao da ima 4 iz kuće.
  • Ne mora da ima 4, neće nam viriti u listić, neka ima tri, tvoj je samo tvoj.
  • Saznaće da nisam poslušala, šta ću onda.
  • Ne može da sazna.
  • Ma može, on sve zna, čak i ono što nije, pa opet ja kriva.
  • Kome je uopšte obećavao u naše ime.
  • Kome, eh kome, nekome ko mu je obećao da ne mora da ide na posao, dao mu više vremena za dangubu i učmalost.
  • A šta je taj tebi obećao.
  • Ništa, ja se ne vidim. Moj glas je samo broj, kojim on rukovodi kada mu zatreba.
  • Zašto pristaješ na to?
  • Ne znam kako drugačije, ovako sam naučena, od malena. Žensko je da sluša, da ćuti i radi kako joj se kaže.
  • Nije tako, tvoj izbor se računa, tvoj život je jednako važan.
  • Ne znam. Nisam sigurna da je tako.
  • Hajde zamisli da se pitaš, šta bi uradila?
  • Pomogla bih sebi, da ponovo dišem.
  • Kako?
  • Tako što mogu slobodno da kažem, uradim, da odlučim.
  • SAD JE TRENUTAK, ODLUČI SAMA!

Kada se u ženama koje godinama trpe pritiske a ne nude im se predlozi i bolji život, probudi iskonska snaga koju vekovima zakopavaju zbog učenja, onda možda i ovaj svet, baziran na odlukama žena bude i bolje mesto za život i rad.

Jer žene uvek traže više, jer daju najviše. Žene uvek podržavaju stvaranje, a ne razaranje. Žene drugačije gledaju na probleme, imaju praktičnija rešenja.

Zašto većina žena sa gnušanjem ili ravnodušno posmatra izborne procese?

Ženama se od početka političkih dešavanja do danas servira priča da je politika, zbog delovanja muškaraca na istu, gruba, militarizovana i zato rezervisana isključivo za takve aktere. Primeri koji obeshrabruju i dalje, da se kandidatkinje u kampanjama napadaju na najmizerniji način, često nedostojanstvenim metodama, samo dodatno obeshrabruje žene da se uključe u ovakve procese. U takvim uslovima, dodatno opterećene svim ulogama koje moraju da ispune, žene se isključuju iz procesa odlučivanja, prateći obrazac koji imaju kod kuće. Biraju da ne biraju po svom ubeđenju, već po ubeđenju onog kojeg moraju da slušaju.

I tako se generacijama stvara nezainteresovanost i otklon prema učešću na izborima. Bilo kao kandidatkinje ili biračice.

Ipak, postoje jasne naznake o buđenju žena u enklavama, posebno u Gračanici. Taj broj nije impozantan, ali je relevantan u pogledu jačanja svesti žena o njihovoj važnosti i uticaju.

Ne želim da i dalje pristajemo na tišinu. Vreme je da donosimo ODLUKE, a ne da činimo USLUGE. Nismo tu da služimo, tu smo da se pitamo!

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica