Dnevnik jedne kandidatkinje: Ništa novo: žene i majke i dalje van njihovog plana

Subota 04. oktobar, 22. dan kampanje za lokalne izbore.

Ovim beogradskim političarima “svi su Srbi ravnopravni” ali dok god su u njihovoj stranci, ili kosovskoj ispostavi iste, nisu studenti, sem onih sto mnogo vole da uče, sem žena ako im nisu lojalne i poslušne.  

Jel se ovi i dalje sprdaju sa nama?! 

Onaj jedan ide po Srbiji, maltretira raseljene Srbe da glasaju za ispostavu, sve u cilju pokazivanja kako izgleda pravo na izbor u zaključku “nobelovskog štiva” pod nazivom “Kako sam pobedio da ispostava nastavi da šljaka”. Samo im još nije rekao kako će ih vratiti “na vekovna ognjišta”. 

Ajde što se ovi odande srpdaju s narodom, nego i ovaj iz Prištine prati tempo. Sve sama sloboda, demokratija i prava. Papir trpi, samo žvrljaj. U ovom smislu narod trpi, samo udri. Ko može više, jače i bolje!

U lokalu ništa novo.

A da, i dalje se niko drugi ne bavi pravim žena i majki, niti ko nudi konkretan plan.

Pa da, ništa novo.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Konkurs, obećanje, protest, tišina

Petak je, 03.oktobar, 21.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Evociranje uspomena ume da bude jako prijatna navika, jer se uglavnom prisećamo onih lepih. Skloni smo da zaboravljamo na one manje lepe stvari koje su nam se dešavale u prošlosti. U borbi za normalno funkcionisanje sam mozak bira da obriše ili zamagli neke događaje kako bi nam život bio malo lepši i lakši. 

Tako je i kada se radi o privatnim dešavanjima ali i onima oko nas.

Danas sam odlučila da se prisetimo svih onih ne tako lepih dešavanja koja smo potisnuli ili prosto zaboravili zbog životnih izazova pred kojima se svakodnevno nalazimo. 

Kad se setim samo svih onih protesta protiv stranačkog zapošljavanja. U prethodne četiri godine bilo ih je nekoliko. Uglavnom se radilo o zapošljavanju u zdravstvenim ustanovama. Proces je izgledao ovako. Konkurs-tišina, pozivi, obećanja, nadanje – tišina, lista dobitnika- protest. Protest – tišina. 

Tako je završen i poslednji, s početka godine, ljudi su prosto zaćutali. Imali su konkretne zahteve, konkretne zamerke, a onda odjednom NIŠTA. Danas primećujem protestanti postaju kandidati na listi onih protiv kojih su protestovali.

Onda da se sećam svih onih slučajeva nelegalne gradnje. Saopštenja, pisanja medija, pa opet saopštenja, pa ne odgovaranje na pitanja, pa – pogađate – tišina. Iz opstine , mediji i dalje pišu o ovom problemu. 

Poklanjanje opštinskog zemljišta , odluka koja je povučena posle javnog poziva da se narod usprotivi. 

Obećanja su posebna kategorija, ono za novu bolnicu posebno. Kupljeno zenljište, uskoro gradnja, nisu ovi krivi, oni drugi, treći, četvrti su krivi. Na kraju opet – tišina. Nove bolnice i dalje nema.

Mnogo je još sumnjivih poslova koji su ostali samo tišina. 

Nije da volim da pamtim ovakve događaje, ali ako zaboravim plašim se “pristajanja na sve to” jer tako “većina radi”. A nije većina. Samo nam se tako plasira.

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Takmičenje za NajSrbina uživo iz Brisela

Četvrtak, 2.oktobar, 20. dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Ne volim da previše pišem i govorim o nacionalnim identitetima jer se ovde gde ja živim različitost ne smatra bogatstvom nego usudom. Ali, moram danas, jer ova demagogija iz Beograda i Prištine odvratna je ponižavajuća i nadasve veoma plitka, a to ne mogu da da im prećutim. 

Dakle, danas je Kurti rekao da je “i Rašić Srbin”. Znamo od ranije da su za Beograd jedini “pravi Srbi” oni u Srpskoj listi. Da sam prosta iskoristila bih onu “ Isto… drugo pakovanje”, ali neću jer nisam prosta. 

Želim da malo vidimo ovaj nemoralni odnos prema nama Srbima koje ne svojataju ni jedni ni drugi. 

Ajmo od osnova. 

Nacionalni identitet je prema definiciji osećaj pripadnosti naciji zasnovan na zajedničkom jeziku, kulturi, istoriji, simbolima i vrednostima. 

Prema klasičnim definicijama:

Za Benedikta Andersona nacija je „zamišljena zajednica“ — ljudi koji se nikada neće svi upoznati, ali se osećaju povezano kroz zajedničke narative.

Antoni Smit ima svoju definiciju: 

Nacionalni identitet se gradi na etničkom jezgru — jeziku, mitovima, sećanjima, teritoriji.

A za Ernesta Gelera nacija je proizvod modernizacije — obrazovanja, industrijalizacije i državne organizacije.

E sada, kada Kurti kaže da je “i Rašić Srbin” on zapravo misli da Rašić zajedno sa svojim narodom ima isto etničko jezgro koje se zasniva na jeziku, mitovima, teritoriji! 

Ali, poimanje “mitova i teritorije” za Rašića i mnoge Srbe ne mora nužno da bude isto, jer ako je isto onda Kurti ne bi “promovisao Rašićevo srpstvo”!

Iskreno meni Rašić u Prištini izgleda kao onaj ministar Beriša u Beogradu. Mislim da je jednako i cenjen u svom narodu kolko i onaj tamo. A mislim da ih jednako cene i oni koji ih podržavaju. Dakle, ako Albancima nije jasno kako većina Srba gleda na Rašića neka mi daju mišljenje o Beriši i onda možemo da se razumemo. 

Sa druge strane ako je odlika nacionalnog identiteta modernizacija obrazovanja, industrijalizacije i državne organizacije, onda slaba vajda i od beogradskih favorita. Modernizacija obrazovanja ide nam u smeru – obrazovanja po kućama, što je nekoliko vekova unazad nikako unapred. O ostalim segmentima da i ne pišem, jasno vam je.

Imam ideju, kao i uvek! 

Ja sam za to da dve delegacije Beograda i Prištine naprave, recimo u Briselu, jedno prestižno takmičenje za najSrbina na Kosovu i da narod glasa SMS porukama – može i preko ćerka firme brojeva a može i sa ovih priznatih kosovskih. Pa da vidimo kada ih sve zajedno udalje odavde ko će osvojiti laskavu titulu “i ja sam pravi Srbin”!

Takmičari bi trebalo da se pokažu u sferi: 

– osnove srpskog jezika i književnosti (ne znam dal da šalju ovog “u našim školama”, ili da Rašić nastupa na albanskom)

– poznavanje istorije i tradicije srpskog naroda ( posebno da Kurti smišlja pitanja)

– kultura u enklavama ( analiza dela “Vođa” Radoja Domanovića)

Duboka je tragedija naroda koji se večito deli na njihove, naše i one koji su zaista svoji i koji i dalje čuvaju svoj identitet time što žele da ostanu i bore se za bolji život i neku svetliju budućnost. 

I dok se oni prepucavaju ko ima “vernijeg, autentičnijeg i poslušnijeg Srbina” nas zavejava obespravljenost, demorališući pogled na život zarobljen u enklavama bez jasnog i otvorenog puta ka nekakvom normalnom životu. A evo zavejaće nas valjda i ovaj prvi sneg da odagnamo zle misli i ove užasne predstave koje nam se serviraju kao da smo stado ovaca a ne narod vredan poštovanja i priznanja za sve ove godine truda, rada i prezivaljavanja u uslovima nedostojnim ne za ovaj nego za mnoge vekove pre ovog. 

U glavi mi pesma:

Pada, pada, pada, pada, pada

Šta to pada?

Pada sneg!

Ko zna, možda još ponešto padne, samo da njima ne pada više na pamet da se igraju sa identitetima.

Nije lepo, nekulturno je, učile su vas mame, zaboravili ste. Vreme je za prevaspitavanje. Hvala!

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Kvota, ne koleginica

Dragi dnevniče, 

Sreda je . 1. oktobar, 19. dan kampanje za lokalne izbore. 

Danas imam ideju da se, dok i dalje čekamo još neku kandidatkinju da progovori o potrebama žena na Kosovu, podsetimo nekih poražavajućih podataka iz istraživanja koja su dostupna javnosti. 

Jedno od njih koje je radio OEBS 2023.godine u Gračanici navodi da su žene zaposlene u lokalnim institucijama, ALI DA SU RETKO NA VODEĆIM POZICIJAMA. Što dalje imlicira da se odnos prema ženi i u zapošljavanju nije značajno promenio. Ona može da radi ali njena vizija, mišljenje, znanje i veštine ne uzimaju se u obzir za vođenje određenih sektora. Njihova prisutnost se svodi na statistički dokaz da “i žene rade”. 

Šta to praktično znači: 

– Radno mesto postoji, ali bez jasnog opisa posla.

– Žena sedi, potpisuje, prisustvuje — ali ne učestvuje.

Ironija je u tome što se žene često koriste kao „kvota“ za projekte, kao dokaz inkluzije, dok se njihova stvarna moć sistematski potiskuje. Zaposlene su da se vodi da su tu — ne da se pitaju.

A kad žena postane majka, stvari postaju još gore

Drugo istraživanje koje takođe jako važno, nažalost, sprovedeno je samo na severu Kosova od strane ACDC-a isto 2023.godine. 

Prema ovom istraživanju majke su najranjivija grupa na tržištu rada. Zaposlene žene koje zatrudne često bivaju premeštene, degradirane ili potpuno isključene iz sistema. Porodiljsko odsustvo se tretira kao smetnja, a povratak na posao kao problem.

Majke neretko ne znaju svoja prava — jer se niko ne bavi time da ih edukuje. 

Institucije ih ne štite — jer nemaju mehanizme.

Zajednica ih ne pita — jer se podrazumeva da ćute.

I dok se sever Kosova makar analizira, južno od Ibra majke su “svetinja koja trpi”.

Slična istraživanja o položaju žena i majki u srpskim sredinama južno od Ibra nisu rađena, ili nisu dostupna javnosti.

Ovi podaci su vazni ali još je važnija činjenica da se lokalna samouprava nije potrudila da sprovede ili finansira ovakvo jedno istraživanje, kako bi targetirala najveće probleme i uhvatila se u koštac sa njima. Napomenuću, nerado, da je na čelu opštine bila žena. I dalje je, mada i dalje izgleda samo figurira. 

Jer žena koja radi, rađa, brine i ćuti — nije dokaz da sistem funkcioniše.

Već da se održava na njenoj tišini.

A žena koja ima moć i mogućnosti a ne želi da se bavi problemima svojih sugrađanki nije uzor koji treba pratiti. 

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: “Nismo tu da SLUŽIMO, tu smo da se PITAMO”

Utorak je 30.septembar, 18. dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Da li se ikada iko pitao kako izgleda unutrašnji monolog jedne žene u srpskim sredinama na Kosovu, kada dodje do glasačke kutije? Verovantno niste razmišljali u tom smeru, ne čudi me, misli i očekivanja žena nisu prioritet mnogih , potvrđeno je i u ovom predizbornom ciklusu.

Ta unutrašnja borba ogleda se u sukobu između one koja je naučena da trpi i one koja se budi. Uvek su se lomile dve, ona koja mora i ona koja zna da postoji više. Nekada je ova prva preovladavala, vreme je da se drugoj, onoj pravoj da primat.

  • Zašto uopšte gubim vreme na ovo?
  • Jer mi je važno da se moj glas čuje.
  • Ma ko će ga čuti, vidiš na me uopšte i ne vide, ne obraćaju mi se, samo me pišu kao „siguran glas“ jer je on rekao da ima 4 iz kuće.
  • Ne mora da ima 4, neće nam viriti u listić, neka ima tri, tvoj je samo tvoj.
  • Saznaće da nisam poslušala, šta ću onda.
  • Ne može da sazna.
  • Ma može, on sve zna, čak i ono što nije, pa opet ja kriva.
  • Kome je uopšte obećavao u naše ime.
  • Kome, eh kome, nekome ko mu je obećao da ne mora da ide na posao, dao mu više vremena za dangubu i učmalost.
  • A šta je taj tebi obećao.
  • Ništa, ja se ne vidim. Moj glas je samo broj, kojim on rukovodi kada mu zatreba.
  • Zašto pristaješ na to?
  • Ne znam kako drugačije, ovako sam naučena, od malena. Žensko je da sluša, da ćuti i radi kako joj se kaže.
  • Nije tako, tvoj izbor se računa, tvoj život je jednako važan.
  • Ne znam. Nisam sigurna da je tako.
  • Hajde zamisli da se pitaš, šta bi uradila?
  • Pomogla bih sebi, da ponovo dišem.
  • Kako?
  • Tako što mogu slobodno da kažem, uradim, da odlučim.
  • SAD JE TRENUTAK, ODLUČI SAMA!

Kada se u ženama koje godinama trpe pritiske a ne nude im se predlozi i bolji život, probudi iskonska snaga koju vekovima zakopavaju zbog učenja, onda možda i ovaj svet, baziran na odlukama žena bude i bolje mesto za život i rad.

Jer žene uvek traže više, jer daju najviše. Žene uvek podržavaju stvaranje, a ne razaranje. Žene drugačije gledaju na probleme, imaju praktičnija rešenja.

Zašto većina žena sa gnušanjem ili ravnodušno posmatra izborne procese?

Ženama se od početka političkih dešavanja do danas servira priča da je politika, zbog delovanja muškaraca na istu, gruba, militarizovana i zato rezervisana isključivo za takve aktere. Primeri koji obeshrabruju i dalje, da se kandidatkinje u kampanjama napadaju na najmizerniji način, često nedostojanstvenim metodama, samo dodatno obeshrabruje žene da se uključe u ovakve procese. U takvim uslovima, dodatno opterećene svim ulogama koje moraju da ispune, žene se isključuju iz procesa odlučivanja, prateći obrazac koji imaju kod kuće. Biraju da ne biraju po svom ubeđenju, već po ubeđenju onog kojeg moraju da slušaju.

I tako se generacijama stvara nezainteresovanost i otklon prema učešću na izborima. Bilo kao kandidatkinje ili biračice.

Ipak, postoje jasne naznake o buđenju žena u enklavama, posebno u Gračanici. Taj broj nije impozantan, ali je relevantan u pogledu jačanja svesti žena o njihovoj važnosti i uticaju.

Ne želim da i dalje pristajemo na tišinu. Vreme je da donosimo ODLUKE, a ne da činimo USLUGE. Nismo tu da služimo, tu smo da se pitamo!

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Ulice će poželeti naroda, a naroda nigde biti neće

Ponedeljak, 29. septembar, dan 17.


„Apsurd“ je možda i najtačnija reč koja oslikava sprovođenje zakona na Kosovu — naročito kada se radi o novim uredbama koje se donose „preko noći“, a pritom su planski i temeljno osmišljene.

Jedna od njih je ona o vožnji sa ovlašćenjem, druga je famozni Zakon o strancima.

Pazi sada — zbog ovog zakona može biti blokiran dolazak profesora i studenata „koji žele da uče“. Hoće li srpsko predsedništvo uputiti protestnu notu? Neće, ne zanima ih.

Logično bi bilo da Srbi izađu na ulice. Da, ali neće. Vladajući ćute, mora i narod — jer u suprotnom, ko ne ćuti, taj je „problematičan“, on „remeti mir“. Iako ti kvalitet života zavisi od toga, ćutiš! Jer te je neko ubedio da je ćutanje patriotizam!

Ne samo da to vodi problemima, to vodi gašenju Univerziteta u KM. A vladajući ćute. Odobravaju, jelte.

Ko je vozio, vozio je — na ovlašćenje. Sada kazna, oduzimanje vozila, administrativna tortura i šta još ne. Opet bi trebalo na ulice. Pozvao je SNP, sutra u Zubinom Potoku. Pa da vidimo koliko je onih koji žele da voze.

Za to vreme, novi vodovod u Gračanici bez vode. Eno ga, čeka se od 2019. godine. Projekat od 5 miliona evra, i na kraju — ništa. Gde je narod? Eno ga, kupuje vodu, psuje, ali samo do izbora. Posle je sve ok.

I kad sve ovo sagledam — narod definitivno nije žedan, ne mari previše za obrazovanje, zdrav je jer ne mari ni za bolnice, a prema svemu sudeći ne žele ni da voze. Iako kroz srpske enklave nema međuseoskih autobusa, verovatno vole da idu pešaka. Ipak su od Merdara do Beograda pokazali da im pešačenje ne smeta — bar na jednoj deonici puta.

Premalo je ironije koliko je paradoksa u ovim okolnostima.

Do sutra.
Milica Stojanović Kostić
Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Kad je s’kim – s’čim, važnije od koga – šta?

Dragi dnevniče,

Nedelja je 28.septembar, 16. dan kampanje, i mislila sam da se ništa posebno ne može dogoditi čime bih mogla da popunim današnju stranicu.

Jer instrumental je tu da zamagli odnose: s kim se slikaš, s čim se hvališ.
Akuzativ je previše direktan: koga si povredio, šta si obećao.
U politici koja se boji odgovornosti, padeži nisu gramatička pravila — oni su strategija izbegavanja.

Ipak, na prevaru, neki politički oponenti, organizovali su pod okriljem kampanje, protest „protiv blokada“. I to u srpskim sredinama na Kosovu, gde generalno ni nema blokada. Mislim onih studentski, građanskih. Ipak, imamo „blokiranja“ osnovnih prava, „blokiranja“ srpskog jezika, „blokiranja“ dostupnosti socijalnih i penzijskih davanja. Ali to nisu „blokirali“ studenti, nego različite institucije u Prištini. A imali smo i „blokadu“ srpske robe. I od svih nama vitalnih „blokiranih“ prava, ovi politikanti bave se protestom studenata i nadasve se izjašnjavaju kao da su oni protiv nečega, što većina i ne razume.

A šta mi daje za pravo da napišem da ne razumeju situaciju. Evo ova rečenica jednog od nosilaca liste te partije koji kaže: „Hoćemo pobedu za našu otadžbinu, a ne blokade…“, a onda u govoru dodaje :“ jer želimo da i dalje naša deca idu u NAŠIM ŠKOLAMA.“

U prvi mah sam se nasmejala, posle mi je bilo muka, a onda mi se i malo plakalo, nad sudbinom svih nas ako ovi ponovo dodju do fotelja.

Ovaj nepravilno upotrebljen instrumental, dovoljno govori o instrumentalizaciji čitave ove farse koja se svakodnevno dešava oko nas. Verovatno je da ni sam nije razumeo zašto studenti protestuju u Srbiji, zašto su im se građani pridružili u protestu, ali je u tome što je zaobišao pravilni akuzativ, objasnio mnogo više.

Jer kad kaže „našim školama“, a misli na obrazovne institucije koje decu uče da ćute, da se ne bune, da se ne pitaju — onda je možda i gramatička greška najiskreniji deo izjave. Možda je to lapsus koji otkriva sistem: deca ne idu u škole, nego se kreću po školama, kao po hodnicima bez pravca, bez svrhe, bez glasa.

Kao što možda očekuju i od onih koji bi trebalo da ih glasaju.

Kada kaže „naša deca“ kao da služe kao retorička dekoracija u govoru koji pokušava da zvuči patriotski , a završava kao loš domaći zadatak iz srpskog jezika.

Tako da smo danas na tacni dobili spoj Kosova, obrazovanja i gramatičke katastrofe, a za dezert stiže još jedan kandidat za odbornika koji govori o opstanku svoje porodice a njegova je porodica odavno van Kosova.

A šta je sa ženama na listama

Ovih dana retko smo u Gračanici mogli da čujemo žene, njihove vizije, planove, mišljenja. Ne pojavljuju se na mrežama, nema ih na skupovima za govornicom, bar ne u ovoj opštini.

U drugim opštinama kažu po koju, uglavnom istu priču bez suštine, samo ponovo redigovanu, od prethodnih izbora.

Još nisam čula hoće li se zalagati za poboljšanje položaja žena u društvu, šta će uraditi ako budu izabrane, i kakve ideje nude. Ali kako da zamerim njima, kad već njihove muške kolege svakako smatraju da konkretne stvari nisu prijemčive narodu, samo „udri“ po nacionalizmu i posao završen.

Naravno dodaj malo da jedino tebe podržava neko ili nešto eto kampanje. Malo balona, pazi na boje, da ih ne rasporediš pogrešno, neki flajer tu i tamo, pusti himnu, i sve je rešeno.

Na kraju će narod dobiti ono što je izgovarao godinama — u pogrešnim padežima, sa pogrešnim liderima.

Neće dobiti vlašću, jer se vlast ne deli instrumentalom.

Neće dobiti ni školama, jer deca ne idu u obrazovanje kao u šoping centar. Dobiješ ono što umeš da kažeš.

Ako ti je politička rečenica: „da naša deca idu u našim školama“, onda ti je i politika — lutanje po hodnicima bez izlaza.

Jer akuzativ je pravac, a instrumental je improvizacija. A narod koji improvizuje u jeziku, dobija improvizaciju u životu.

Na kraju, sve se svodi na to: ko ume da složi rečenicu, umeće da složi društvo.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Kada je mama sve

Dragi dnevniče,

Danas je subota, 27. septembar, 15. dan kampanje za lokalne izbore. Ujedno, još jedan dan koji je počeo jako rano — zapravo, počeo je neprospavanom noći. Jer ne sećam se kada sam poslednji put prespavala noć u dahu. Jer mama…

Dan je krenuo kako mora: doručak, oblačenje, zabavljanje, spremanje, organizacija, sortiranje. Pa onda ponovo — hranjenje, presvlačenje, usisavanje, malo praško, malo brisko.U međuvremenu, pauza za srk kafe — one iste od jutros, hladne. Uz po koji naslov, malo društvenih mreža. Jednom rukom malo dnevnik, malo slika sa porukom mamama, ženama. Sve to dok drugom rukom držim bebu koja pokušava da prohoda,a ujedno odgovaram trogodišnjaku na ko zna koje „mama?“ tog dana.

Multitasking — ništa novo. Svim mamama dobro poznata veština zbog koje često ne znamo šta smo sve uradile u toku dana.

A onda najteži deo: psihičko-emotivni zamor.Jesam li bila dovoljno uključena danas? Koliko su vremena proveli napolju? Hajdemo ponovo, ali hladno je… da se ne prehlade. „Dođi da ti uvučem majicu.“„Stavi kapu, duva vetar.“„Oseća se dim, neko peče paprike.“„Možda bebi smeta dim.“ Hajdemo unutra. Samo malo crtaća za starijeg, dok uspavam bebu. Nešto nisu baš svoji… neće se valjda prehladiti?

Čekaj, ostao mi je jedan poslić. Napisaću odgovore novinarki koja mi je još juče poslala pitanja .Razume me — mama je.

Veš je i dalje na žici. Mali neće još dugo da spava. Da opeglam one košulje — začas. Dobro je, uspela sam.

Stariji se igra u sobi. Baš je lepo kad zna sam da se zaigra.„MAMA!“ — ok, ne viči. Evo je beba, spavala je sat i po. E pa to je i ok.

Ajmo ponovo. Uskoro stiže tata. Igramo se na krevetu — jedino tako mogu da uhvatim malo odmora.

Zašto je ovaj dan tako ličan?

Jer želim da vas podsetim da prolazimo isto.

Svaka od nas.

Imamo iste probleme, ista opterećenja, strahove i strepnje. Isti broj kilometara koje pređemo u toku dana, a koji se na kraju ne vide.Pa se pitamo — šta radimo kad nema rezultata?

Rezultat jeste da smo još jedan dan bile čitav svet svojoj deci. A oni su nama krila da preživimo i naredne, koji će biti isti.

Ipak, postoji snaga u ženama. Da i pored svih poslova, opterećenja i neprospavanih noći,budu opet svoje, jake i slobodne.

Rešenja postoje. Jasna su, opipljiva, moguća, ostvariva. Samo ih treba sagledati i pokušati.

Verujte u sebe.

U svoje procene.

U svoj doprinos ovom svetu.

Jer bez nas — sveta ne bi ni bilo.

Zato dobijam još veću želju da nastavim da se borim za dobrobit majki. Jer znam koliko snage i odricanja treba da bi se stiglo do ciljeva koji nisu samo u kući, nego i van nje. Jer samo srećna i zadovoljna mama može da da maksimum svojoj porodici.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Koju pilulu biramo ovaj put?

Dragi dnevniče, 

Petak je , 26.septembar , 14 dan kampanje, i mislim da je vreme da se pozabavimo malo i psihološkim profilom srpskog naroda na Kosovu. 

Godinama se pitam kako je moguće da se sve oko nas urušava, a većina, činjenica je, daje svoje poverenje iznova i iznova jednoj političkoj opciji, koja ništa nije uradila da urušavanje spreči. Često su ostajali i bez reakcije. A deo naroda i dalje marljivo odlazi na birališta i ponovo naredne četiri godine svog života daje u ruke istima.

Zatvorena je Pošta Srbije, Poreska uprava, zatvoreni su Centar za socijalni rad, PIO fond, Nacionalna služba za zapošljavanje, Republički fond za zdravstveno osiguranje. Sve ono što je nekad bilo oslonac za majke, starije, nezaposlene – sada je udaljeno kilometrima.

Zatvoreno je i ono što se ne vidi – poverenje, osećaj pripadnosti, sigurnost da ćeš sutra moći da podigneš dokument, da rešiš problem, da ne moraš da objašnjavaš ko si i zašto si tu.

I na sve to evo i upozorenja za školstvo, zdravstvo. Evo i odluke o zabrani vožnje na ovlašćenje od 1.novembra. 

I sve se dešava pred našim očima, a ponašamo se kao da nas se UOPŠTE NE TIČE!

Koja je to dijagnoza? 

Malo sam konsultovala nauku, struku, malo sam i sama zaključila sledeće:

1.Sindrom naučene nemoći. Kao narod smo godinama izloženi ponižavanju, ignorisanju, pa smo počeli da verujemo da ništa ne možemo da promenimo. Čak i kada se pojavi neko ko je evidentno bolji, poverenja nema. Naučeni smo da sistem jači od volje, a glas slabiji od ćutanja.

2.Preživljavanje lojalnošću. U konstanoj nesigurnosti u kojoj živimo decenijama, naučeni smo da se verujemo za ono što “deluje stabilno”, iako znamo da su možda najgora opcija. Jer lojalnost postaje jednako opstanak. “Ako glasam za njih možda me neće dirati”. To nije podrška, već strah prerušen u izbor.

3.Emocionalna isključenost. Da bi mogli da se nosimo sa svakodnevnim gubitkom prava, represijom, ignorisanjem potreba koje imamo, emocionalno se isključujemo. Politika postaje daleka – “njihova stvar”. Ako se i neko pojavi koga vredi slušati – ne čujemo jer smo navikli da je tako bolje, jer nema smisla!

4. Kognitivna racionalizacija.

„Nema ko drugi.“

„Svi su isti.“

To su rečenice koje ne opisuju stvarnost — već je opravdavaju. Da bi se izbegla krivica, da bi se izbegla odgovornost, da bi se izbeglo pitanje: A šta sam ja uradio da bude drugačije?

5. Kolektivna trauma pretvorena u političku pasivnost

Decenije konflikta, izolacije, gubitaka — ostavile su trag. Ljudi ne glasaju iz nade, već iz straha da se ne ponovi. I zato biraju ono što ih je već povredilo — jer je poznato. Jer je predvidivo.

Dnevnikom protiv Matrixa

Zato ću nastaviti da pišem dnevnik, jer ako uspem da probudim bar jednu osobu, biće to moja najveća pobeda, ali ne samo moja, pobeda svih slobodoumnih koji su izašli iz Matrixa.

“Ovo je tvoja poslednja šansa. Posle ovoga nema povratka. Uzmeš plavu pilulu—priča se završava, budiš se u svom krevetu i veruješ u šta god želiš. Uzmeš crvenu pilulu—ostaješ u Zemlji čuda i pokazujem ti koliko duboko ide zečja rupa.” 

 Citat je iz filma Matrix kada Morfijus nudi Neu izbor između dve pilule: 

plave – ostaje u iluziji, nastavlja da živi u lažnom svetu, bez pitanja.

I crvene – budi se, vidi stvarnost kakva jeste, bez filtera, bez laži.

Koju pilulu biramo ovaj put?

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: WI-FI kandidati izgubili domet

Dan 13- Četvrtak, 25.09.2025

Dragi dnevniče,

Još jednom smo svedoci da su pojedini kandidati veoma zbunjeni zbog dvosistemskih institucija, te više ni sami ne znaju na koje izbore i za koje opštine izlaze, pa ni ko te opštine finansira.

Tako čujem da glasanjem na ovim izvorima “osiguravaju dalje ulaganje države Srbije”, pa da glasanje na ovim kosovskim izborima znači “očuvanje srpskih plata”, te da će “Srbija davati još više” i to sve ako jedna partija osvoji vlast u opštini koja se finansira iz budžeta Kosova.

Ako sam dobro razumela po ovoj “logici” srpske institucije će finansirati kosovske opštine, a srpske plate isplaćivati u kosovskim institucijama?!

Stani, stani, ajmo ponovo.

Dakle, poruka je:

“glasate za konekciju srpskog naroda i Beograda”,”glasate za srpsku platu”, a onda i “imamo jednu majku, Srbiju koja će ulagati još više” ako glasate kako vam kažemo!

Red je onda i da se zapitamo:

Otkad je termin “konekcija” postao politička valuta?

Zvuči kao da se glasa za Wi-Fi, a ne za budućnost.

Konekcija sa Beogradom, konekcija sa platom, konekcija sa majkom.

A gde je konekcija sa razumom?

U ovom političkom “domenu”, kandidati se sapliću o sopstvene parole.

Jedan obećava srpsku platu u kosovskoj opštini, drugi srpski budžet za kosovski sistem, treći — konekciju sa majkom.

Majkom Srbijom, naravno.

Možda je vreme za novi slogan:

“Glasam za konekciju sa zdravim razumom.”

Kakvi ste vi danas, jeste li se konektovali sa WI-FI kandidatima ili ste shvatili koliko im je slab domet?

Pazite na protok.
Ne mislim na internet.
Mislim na protok smisla, odgovornosti, dostojanstva.
Jer dok se konekcije obećavaju kao da su paketi mobilne mreže, narod se gubi u roamingu između dva sistema, dve istine, dva budžeta.
A kad se izgubi protok poverenja — , ni jedna plata, ni jedan slogan ne može da ga vrati.

Zato, dragi dnevniče, večeras ne gasim svetlo.
Ostavljam ga da gori — da neko, negde, možda ipak vidi signal.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica