Dnevnik jedne kandidatkinje: Završavam da bi počelo

11.oktobar, 29. dnevnički zapis – poslednji dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Dragi dnevniče,

danas ti poslednji put pišem jer su sutra izbori.

Delila sam sa tobom, u ovih 28 dana kampanje, najiskrenije i najneverovatnije trenutke naše realnosti obojene sarkazmom, ironijom, parodijom. 

Od svih figura apsurd nas najbolje opisuje i to bez stilizacije.

Pisala sam kada svi spavaju, umorna od onoga što sam slušala u toku dana, od ćutanja onih koji bi trebalo da su glasni, od svakodnevnih poslova i uloga, ali nikada toliko umorna da ne mogu da se posvetim ovim stranicama.

Bio si mi način da sa osmehom i bez stresa prođem kroz ovu kampanju, jer da nije bilo ovakvog izražavanja verovatno bih se osećala loše sto ne mogu da se suprotstavim ljudskoj gluposti, nadmenosti i bezobrazluku koji se u velikoj meri “nudio” u ovom procesu. 

Malo mi je i žao dok pišem ove poslednje redove. Nekako osećam da će mi faliti sve ono što smo delili ovde. Faliće mi i kada mi pošalju “čitam Dnevnik, pametnom dosta”, “samo nastavi,pratim”, “slažem se”…možda taj osećaj da mnogo nas misli isto, a opet mnogo je neslobodnih da izađu iz ralja moćnih skorojevića kojima je vlast jedina vrednost koju poseduju. A bez nje opet bi bili ono što su, a taj odraz u ogledalu verovatno ume da uplaši mnoge. 

Dragi dnevniče, ako sutra odluka građanki i građana bude takva da mi ukazu poverenje, zasluga je i tvoja. 

A ako epilog bude malo drugačiji – znaj da smo uspeli, jer smo probudili makar jednu ili dve osobe i započeli revoluciju. 

U 7 ujutru završavam tišinom koja više nije prazna.

Završavam rečima koje više nisu samo moje.

Završavam, da bi počelo.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Da li vam je sada jasnije u kakvom je položaju ženski rod na Kosovu?

10.oktobar, 28.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Dan uoči Svetskog dana devojčica, jedna devojčica iz Malog Zvečana svedočila je pokušaju otmice. Tri puta su joj se vraćali. Jedan ju je pritisnuo uz auto. Naterali su je da ga fotografiše. Pokušala je da pobegne. Pratili su je. Ubeđivali da je samo žele „brže odvesti do grada“.

Ovo nije scena iz filma. Ovo je stvarnost u kojoj odrastaju naše devojčice. Na Kosovu. U 2025. godini.

UNICEF kaže da je 370 miliona devojčica širom sveta bilo izloženo seksualnom nasilju. Svaka osma. A koliko ih ćuti? Koliko ih ne zna kome da se obrati? Koliko ih se plaši da će biti okrivljene?

Podaci su poražavajući, ali nisu dovoljno “atraktivni” za političke kampanje, za nastupe, za javnu osudu! 

Ovaj slučaj dolazi dva dana pred izbore, ja se pitam, ko se uopšte bavi ovim problemom. Ko se bavi problemom drastične prijave seksualnog uznemiravanja na koji su ukazale predstavnice NVO sektora ? Niko!

Za političke aktere “važnije je” da mašu zastavama, okićeni ispraznim parolama, iako najveću odgovornost snose oni koji treba da utiču na to da se zakon poštuje!

Ako ne učinimo ništa u vezi sa ovim problemima da li uopšte postoji razlog zašto se kandidujemo, postoji li išta važnije od slobodnog i normalnog života svakog deteta?

Može li se ovo dogoditi svima, može! Može li svuda, može! Hoće li počinioci koji su privedeni biti i sankcionisani, videćemo! 

Jer ako ne postoji adekvatna kazna, prećutno se dozvoljava ovakvo ponašanje, što vodi do ponavljanja istog!

Danas je sve stalo. Danas su parole i njihovi smešni govori potpuno nevažni kada vidimo realnost na ulicama. 

Na početku ovog procesa javno sam istakla da za mene ovo nije kampanja, već poziv ženama i majkama na buđenje, poziv na ujedinjenje i zajedničku borbu za prava svake od nas!

I upravo zato ponovo pozivam majke i žene da se ujedinimo.

Jer NAS se tiče, MI smo u problemu koji će drugi samo eksploatisati dok im odgovara.

MI smo te koje moraju da dignu glas za svoju decu, za sve naše devojčice i devojke za koje je hod po ulici rizik!

Mnogo sam puta govorila o tome, ali niko nike želeo da se pridruži, mislim niko iz političkih parija, nijedna žena kandidatkinja, nijedan muškarac kandidat!

To ne znači da ću odustati, to mi, nažalost, dokazuje da moramo još više da se borimo i za najosnovnija prava i slobode, za dostojanstven život!

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Škrgutanje zuba okamenjenih ucenama

9.oktobar, 27.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

“Nisu fini, a ni pošteni, ali su moji, šta ću…”, prekori danas svoj svoga.

Znate onu “o mojima sve najlepše kakvi god da su”, to uglavnom potiče iz manjih sredina gde se svi poznaju pa stvaraju privid da je kod njih sve sjajno, bajno i da je najgore mora biti dobro. Iako selo vidi da tu ima i ovakvih i onakvih, opet “moji su moji” pa nek su i najgori. 

E sada, dal mogu da spavaju ovi što ih kudi predsednik u kojeg se kunu. Teško, svaki prebira po glavi dal je baš na njega mislio, jer verovatno je većina nefina! 

A što je on neki šaljivdzija pa zna da zabavi “dokon narod”, koji ne trpi što trpe ovi njegovi nepošteni, nego tako džabalebari dok mu sve, pa i nova radna mesta stižu na tacni. 

Ih, dobro sad, možda su samo do februara, al ta sitna slova niko i ne čita- realno! Ona “trčeća” slova, što bi rekao Šojić, u Dnevniku su mnogo važnija, u njima nema pojašnjenja.

I to sve reče Aco Srbine kad njegovi ne baš fini i pošteni organizuju skup u Gračanici. I da vam pravo kažem nisu bili baš fini. Iskreno govoreći, malo je bilo previše agresije u javnom obraćanju pojedinih kandidata, prosto sam se pitala jesu li ljuti na narod koji ih sluša u sali ili na predsednika koji ih je “prekorio”. 

A šta smo mogli da čujemo, da se “dižemo iz pepela”, da smo “okamenjeni” kao Gračanica, mnogo priče o istorijskom i mitološkom, o tome da više Kosovo nije srce nego duša, i da iz “duše pričaju ono što su od drugih čuli”. Ne, stvarno ili nestvarno, u ovoj situaciji oba ispravna. 

Neki su govori bili blagi, neki drugi govornici nisu imali toliko besa u obraćanju, više stresa reklo bi se, a bila je i jedna govornica koju je možda bilo najlakše slušati. Ali, jedino ona, sa smislenim rečenicama, nije kandidatkinja. To da smo “neretko u prilici da se borimo i da nam zubi škrguću pod naletom ljutine i besa, ogorčenosti, razočaranosti, a sve zbog obesti onih koji su sklopili pakt sa moćnima”, njena je rečenica koja odzvanja kao da je progovorila tišina iz naroda koji je prinuđen da bude na tom skupu. Upozorenje kandidatima još je i jasnije” dali su reč, a reč je svetinja”, i “ne bacajte svoje ime u blato jer će vaše prezime odgovarati generacijama koje dolaze”. 

Da li su je razumeli, ne znam. Ja jesam. 

Mediji na srpskom i “političko-etničko” izopštavanje

I dok ovi “ponosno šetaju”, skandiraju i “prkose” izgleda ne vide da se dešava jedna od nezapamćenih zabrana u Evropi. Naime, mediji na srpskom, lokalni, ali i beogradski nisu akreditovani za praćenje izbora. Svi mediji koji izveštavaju na srpskom, postali su odjednom, prema rečima jednog od članova CIK-a iz pokreta Samoopredeljenje, “propaganda i kleveta”. 

Naše novinarke, kao stubovi srpskog novinarstva na Kosovu jasno i direktno suprotstavljaju se ovoj nesvakidašnjoj i neosnovanoj zabrani, dok iz CIK-a traže proveru pojedinaca koji rade u tim medijima. 

Na delu je sistemsko zastrašivanje novinara koje ne sme da prođe bez reakcije, ali reakcije međunarodnih činilaca ponovo su u obrisima i veoma “mlake”. OEBS se medju prvima oglasio, ukazuju na suštinsku važnost osiguravanja jednakih mogućnosti za sve medije. Nemačka ambasada “slaže se sa Oebsovim saopštenjem” i šalje link istog. Britanski ambasador navodi da je “važno da legitimne medijske kuće mogu da prate izbore”. 

Ipak, osim UNS-a i ogranka na Kosovu DNKIM-a, veoma direkto osuđujuće saopštenje javnosti je dostavila Asocijacija novinara Kosova. Oni navode da se čini da je odbijanje medija na srpskom da budu akreditovani za praćenje izbora “političke i etničke prirode”. 

Na kraju ovog, reklo bi se, dugog i dešavanjima opterećenog dana ne ostaje nam ništa drugo nego da se trudimo da nam prezime ostane neukaljano, a prema razvoju situacije , da nama Srbima uopšte i ostane. Da ne postane naprasno “pretnja po ustavni poredak” ili “kleveta i propaganda”. 

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Etika, voćkice, dronovi i kućice

8. oktobar, 26.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu

Mislim da bi trebalo porazmisliti o tome zašto etički kodeksi nisu zakonski obavezujući. Ako očekujete da neko po prirodi etički postupa, onda ste u teškoj zabludi. Zakonodavci nisu bili u zabludi, znali su da se etički kodeksi neće poštovati u svim slučajevima, ali ih nisu obavezali. Jer zamislite:

Kada bi etički kodeks bio zakonski obavezujuć da li bi savetnik u ministarstvu koji se kandiduje za gradonačelnika smeo da učestvuje u podeli ključeva kuća izgrađenih od sredstava ministarstva, par dana pre izbora, u opštini u kojoj se kandiduje. 

Jer etički kodeks nalaže da javni funkcioner mora da:

• Izbegava sukob interesa i situacije koje mogu narušiti poverenje građana u nepristrasnost njegovog delovanja.

• Ne koristi javnu funkciju za ličnu ili političku promociju, naročito tokom izborne kampanje.

• Postupa transparentno i odgovorno, štiteći javni interes, a ne interes stranke ili kandidature.

Da je kodeks obavezujući te da ga prate određene konsekvence ovo bi bilo krivično delo! Međutim etika odavno nema veze sa Kosovom.

Slučajno ili namerno danas još jedan kodeks biva pogažen.

Novinarka ( možda i urednica, nisam sigurna) lokalnog medija, javno promoviše kandidata za odbornika koji je ujedno i direktor istog medija. 

Hajde prvo da vidimo sme li političar koji je u prethodnom mandatu već bio direktor da bude na čelu medija.

Opet etički kodeks kaže da ovo ne bi smelo da se dogodi iz više razloga kao sto su: sukob interesa, zloupotreba javnog poverenja, nejednaki uslovi kampanje. Ipak, to je samo etika, nema veze, sve može. 

Da se vratimo na promovisanje kandidata od strane novinara. Etički kodeks je jasan – ovo je ozbiljan etički problem jer : podržavanje kandidata koji je ujedno i nadređeni stvara sukob interesa, novinar ne bi smeo da koristi svoj položaj za promociju političkih interesa, a medij koji ovo dozvoljava rizikuje da izgubi poverenje publike. 

Neretko je isti direktor – kandidat – odbornik javno podržavao i hvalio aktivnosti opštine na profilu medija na čijem je čelu. 

Etika. 

Za novinare postoji “ Sud časti”  koji deluje u okviru Udruženja novinara Srbije. Tu nema značajnijih konsekvenci, sem onih časnih!

Što se funkcionera tiče njihovim radom u ovom pogledu može da  se bavi Agencija za borbu protiv korupcije. Hoće li? 

Ima tu još neetičkih istupa i nastupa – kao što su oni koji nisu zamrznuli svoje pozicije u NVO-ima a kandidati su. 

Etika. Reč koja potiče iz reči etos – navika, običaj, karakter. Ona nije samo skup pravila već i ODRAZ UNUTRAŠNJEG KARAKTERA. To je filozofska disciplina koja izučava moralne vrednosti, principe i norme ponašanja. 

Kada Kurti zabrani srpsku voćkicu

I dok se ja ovde bavim etikom, Kurti opet lupa zabrane na uvoz voća, ovog puta Breskvica preko Jarinja! 

Voćkica je pozvana da nastupi na predizbornoj žurci ovih poznatih partijaša iz Mitrovice, ali kažu zabranje ulaz zbog nedostatka “kosovskog pečata”. Nisu mogli da joj verifikuju onu “poznatu pesmu o grabljivicama”, jer pominje crne ptice, orlove, a Kurti se uplašio zbog turskih dronova, kažu oće ptice da ih napadaju. Šta će ako naruše odnose sa Turcima. Breskvica – Turci : 0:1.

Etika – lokalni izbori : 0:4

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje – Predizborni maraton: 400 radnih mesta vs. 100 evra

Utorak, 7.oktobar, 25.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Nova parodija naših nimalo smešnih kosovskih života uzima zamah pred finale predizborne kampanje. 

Trka ulazi u finiš, zahuktavaju se svi takmičari a najviše u pobedu ulažu oni koji bi i najviše izgubili kada bi kroz cilj prošli kao poraženi. 

“Beograd se meša”, viče jedan od maratonaca, ovaj mu odgovara “mešam se jer je to deo moje teritorije”. Publika u neverici. “400 radnih mesta” već je zadihan beograđanin, ali prištinac prati u stopu istim tempom “100 evra za studente”. 

I jedan i drugi dobro kalkulišu svaki naredni korak, sve u “skladu sa trkom” koju sami režiraju, dok se nadaju da će do cilja istovremeno. 

Publika u neverici. Ova srpska dobija zaposlenja, albanski studenti 100 evra. 

Publika se pita : znači li to da će i studenti Univerziteta u sevrnoj Mitrovici dobiti po 100 evra, ili moraju da nostrifikuju svoje indekse koje ne mogu ni da verifikuju?

Pitaju li se albanski lekari i tehničari, mogu li konkurisati za ovih 400 radnih mesta?

Publika u neverici!

I dok “trkači apokalipse” polako ali sigurno stižu do cilja, pred sam finiš potreban im je jaki “motivacioni aplauz” publike. 

Hoće li ga dobiti ostaje nepoznanica dok ne prođe neverica!

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Između dve excel tabele

6.oktobar, 24.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Ne volim kada se ljudi svedu na procenat, broj, matematički proračun nepismenih, a nadobudnih političara koji vape za pozicijom i zarad nje sve bi sveli pod nekakvu excel tabelu. Sve same budžetske linije a o liniji života niko ni da bekne.

Otvaraju se u ovoj kampanji veoma diskutabilna finansiranja sa lokalnog, ali i centralnog nivoa. Sve sami projekti koji se dele “šakom i kapom”, a novac “pravda” kažu “transparentno i jasno”. 

Ja se kao kandidatkinja SNP nalazim između takva dva sistema upravljanja. Kada ih pogledate sa strane oni imaju iste metode, isti finansijski džep iz kojeg uzimaju koliko žele bez trunke odgovornosti prema onima koji taj budžet “pune”. 

Kakva samouverenost u njihovim nastupima, kao da zaista rade najhumaniju stvar na svetu. 

Ni stida ni obraza za procente i nepostojeće konkurse, projekte i radna mesta, ugovore i dogovore. 

Ja ne mogu da pristanem na to da sam broj u njihovoj računici. Ne želim da sam ime koje ništa ne znači na nečijim “sigurnim spiskovima”. Odbijam da prihvatim da “tako mora”. 

Ne mora! Može mnogo dostojanstvenije, a kako?

Tako što počneš da ceniš sebe, svoje znanje, iskustvo, trud i rad. Tada se budi snaga i tada nestaju strah, nemoć i neizvesnost.

Kada sebi kažeš da ćeš se svojim potencijalima uvek dočekati na noge, ne trebaju ti nekakvi spoljni dokazi da ti to možeš. 

Nadasve, tada stiže i sloboda. Da promeniš svoj život, da skineš tablu “na prodaju”, da sa podignutom glavom hodaš ulicama znajući da si ti ti, a ne nečiji “sigurni” u davno neaužuriranoj excel tabeli.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Neka bude 400 plata, lečićemo se obećanjima

5.oktobar, 23.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Pitam se, gori li nekome pod nogama pa pred izbore opet nudi radna mesta i skupove podrške? 

Reklo bi se da je ispostava na Kosovu dobro utemeljena, ali postoji tu još jedan novi momenat, a to je ona preporuka iz “Bukvara za nove političare”, “kako da mi veruju dok ih potpuno izdajem?”

“Aha, ponovo ću da im dam malo ugovora na određeno vreme, to je konkretno – a malo i po emocijama jedan skup podrške “napaćenom narodu na KiM”. 

Ih, ponovo sam uspeo. “

Samo ove preporuke iz Bukvara odavno nisu lako svarive, jer ljudi počinju da sumnjaju. 

Više puta izigrani, iznevereni, ne mogu više da žive od obećanja. 

Niču nove table “kuća na prodaju”, jer kako reče čovek iz Gušterice – imam zemlju ali ona se ne jede, deca ne pitaju ima li, mora da ima, a odakle?

Obećavali supruzi, obećavali njemu. Džaba! 

Kad izbledi tabla on je zameni. 

Kad izbledi ucena, 400 radnih mesta.

Kad izbledi obećanje odlazak.

Na najavu integracije, najava novih radnih mesta. Narod u zabludi. Ko koga ovde prevodi žednog preko vode?

Sve crvene granice su odavno pređene. Sada je ostalo da se pređu i prelazi, zauvek. 

Kome je to cilj? 

Neka bude plata, lečićemo se obećanjima i verom!

Dok ne zatvore i crkve, onda kako ko zna. 

Brod tone. Odavno.

Ostali su najuporniji. 

Veruju da vodu mogu da iskoriste da se odmore pre zatvaranja rupa u kobilici. 

Još ima nade, samo je dosta nasedanja na prevare.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Ništa novo: žene i majke i dalje van njihovog plana

Subota 04. oktobar, 22. dan kampanje za lokalne izbore.

Ovim beogradskim političarima “svi su Srbi ravnopravni” ali dok god su u njihovoj stranci, ili kosovskoj ispostavi iste, nisu studenti, sem onih sto mnogo vole da uče, sem žena ako im nisu lojalne i poslušne.  

Jel se ovi i dalje sprdaju sa nama?! 

Onaj jedan ide po Srbiji, maltretira raseljene Srbe da glasaju za ispostavu, sve u cilju pokazivanja kako izgleda pravo na izbor u zaključku “nobelovskog štiva” pod nazivom “Kako sam pobedio da ispostava nastavi da šljaka”. Samo im još nije rekao kako će ih vratiti “na vekovna ognjišta”. 

Ajde što se ovi odande srpdaju s narodom, nego i ovaj iz Prištine prati tempo. Sve sama sloboda, demokratija i prava. Papir trpi, samo žvrljaj. U ovom smislu narod trpi, samo udri. Ko može više, jače i bolje!

U lokalu ništa novo.

A da, i dalje se niko drugi ne bavi pravim žena i majki, niti ko nudi konkretan plan.

Pa da, ništa novo.

Do sutra.

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Konkurs, obećanje, protest, tišina

Petak je, 03.oktobar, 21.dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Evociranje uspomena ume da bude jako prijatna navika, jer se uglavnom prisećamo onih lepih. Skloni smo da zaboravljamo na one manje lepe stvari koje su nam se dešavale u prošlosti. U borbi za normalno funkcionisanje sam mozak bira da obriše ili zamagli neke događaje kako bi nam život bio malo lepši i lakši. 

Tako je i kada se radi o privatnim dešavanjima ali i onima oko nas.

Danas sam odlučila da se prisetimo svih onih ne tako lepih dešavanja koja smo potisnuli ili prosto zaboravili zbog životnih izazova pred kojima se svakodnevno nalazimo. 

Kad se setim samo svih onih protesta protiv stranačkog zapošljavanja. U prethodne četiri godine bilo ih je nekoliko. Uglavnom se radilo o zapošljavanju u zdravstvenim ustanovama. Proces je izgledao ovako. Konkurs-tišina, pozivi, obećanja, nadanje – tišina, lista dobitnika- protest. Protest – tišina. 

Tako je završen i poslednji, s početka godine, ljudi su prosto zaćutali. Imali su konkretne zahteve, konkretne zamerke, a onda odjednom NIŠTA. Danas primećujem protestanti postaju kandidati na listi onih protiv kojih su protestovali.

Onda da se sećam svih onih slučajeva nelegalne gradnje. Saopštenja, pisanja medija, pa opet saopštenja, pa ne odgovaranje na pitanja, pa – pogađate – tišina. Iz opstine , mediji i dalje pišu o ovom problemu. 

Poklanjanje opštinskog zemljišta , odluka koja je povučena posle javnog poziva da se narod usprotivi. 

Obećanja su posebna kategorija, ono za novu bolnicu posebno. Kupljeno zenljište, uskoro gradnja, nisu ovi krivi, oni drugi, treći, četvrti su krivi. Na kraju opet – tišina. Nove bolnice i dalje nema.

Mnogo je još sumnjivih poslova koji su ostali samo tišina. 

Nije da volim da pamtim ovakve događaje, ali ako zaboravim plašim se “pristajanja na sve to” jer tako “većina radi”. A nije većina. Samo nam se tako plasira.

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica

Dnevnik jedne kandidatkinje: Takmičenje za NajSrbina uživo iz Brisela

Četvrtak, 2.oktobar, 20. dan kampanje za lokalne izbore na Kosovu.

Ne volim da previše pišem i govorim o nacionalnim identitetima jer se ovde gde ja živim različitost ne smatra bogatstvom nego usudom. Ali, moram danas, jer ova demagogija iz Beograda i Prištine odvratna je ponižavajuća i nadasve veoma plitka, a to ne mogu da da im prećutim. 

Dakle, danas je Kurti rekao da je “i Rašić Srbin”. Znamo od ranije da su za Beograd jedini “pravi Srbi” oni u Srpskoj listi. Da sam prosta iskoristila bih onu “ Isto… drugo pakovanje”, ali neću jer nisam prosta. 

Želim da malo vidimo ovaj nemoralni odnos prema nama Srbima koje ne svojataju ni jedni ni drugi. 

Ajmo od osnova. 

Nacionalni identitet je prema definiciji osećaj pripadnosti naciji zasnovan na zajedničkom jeziku, kulturi, istoriji, simbolima i vrednostima. 

Prema klasičnim definicijama:

Za Benedikta Andersona nacija je „zamišljena zajednica“ — ljudi koji se nikada neće svi upoznati, ali se osećaju povezano kroz zajedničke narative.

Antoni Smit ima svoju definiciju: 

Nacionalni identitet se gradi na etničkom jezgru — jeziku, mitovima, sećanjima, teritoriji.

A za Ernesta Gelera nacija je proizvod modernizacije — obrazovanja, industrijalizacije i državne organizacije.

E sada, kada Kurti kaže da je “i Rašić Srbin” on zapravo misli da Rašić zajedno sa svojim narodom ima isto etničko jezgro koje se zasniva na jeziku, mitovima, teritoriji! 

Ali, poimanje “mitova i teritorije” za Rašića i mnoge Srbe ne mora nužno da bude isto, jer ako je isto onda Kurti ne bi “promovisao Rašićevo srpstvo”!

Iskreno meni Rašić u Prištini izgleda kao onaj ministar Beriša u Beogradu. Mislim da je jednako i cenjen u svom narodu kolko i onaj tamo. A mislim da ih jednako cene i oni koji ih podržavaju. Dakle, ako Albancima nije jasno kako većina Srba gleda na Rašića neka mi daju mišljenje o Beriši i onda možemo da se razumemo. 

Sa druge strane ako je odlika nacionalnog identiteta modernizacija obrazovanja, industrijalizacije i državne organizacije, onda slaba vajda i od beogradskih favorita. Modernizacija obrazovanja ide nam u smeru – obrazovanja po kućama, što je nekoliko vekova unazad nikako unapred. O ostalim segmentima da i ne pišem, jasno vam je.

Imam ideju, kao i uvek! 

Ja sam za to da dve delegacije Beograda i Prištine naprave, recimo u Briselu, jedno prestižno takmičenje za najSrbina na Kosovu i da narod glasa SMS porukama – može i preko ćerka firme brojeva a može i sa ovih priznatih kosovskih. Pa da vidimo kada ih sve zajedno udalje odavde ko će osvojiti laskavu titulu “i ja sam pravi Srbin”!

Takmičari bi trebalo da se pokažu u sferi: 

– osnove srpskog jezika i književnosti (ne znam dal da šalju ovog “u našim školama”, ili da Rašić nastupa na albanskom)

– poznavanje istorije i tradicije srpskog naroda ( posebno da Kurti smišlja pitanja)

– kultura u enklavama ( analiza dela “Vođa” Radoja Domanovića)

Duboka je tragedija naroda koji se večito deli na njihove, naše i one koji su zaista svoji i koji i dalje čuvaju svoj identitet time što žele da ostanu i bore se za bolji život i neku svetliju budućnost. 

I dok se oni prepucavaju ko ima “vernijeg, autentičnijeg i poslušnijeg Srbina” nas zavejava obespravljenost, demorališući pogled na život zarobljen u enklavama bez jasnog i otvorenog puta ka nekakvom normalnom životu. A evo zavejaće nas valjda i ovaj prvi sneg da odagnamo zle misli i ove užasne predstave koje nam se serviraju kao da smo stado ovaca a ne narod vredan poštovanja i priznanja za sve ove godine truda, rada i prezivaljavanja u uslovima nedostojnim ne za ovaj nego za mnoge vekove pre ovog. 

U glavi mi pesma:

Pada, pada, pada, pada, pada

Šta to pada?

Pada sneg!

Ko zna, možda još ponešto padne, samo da njima ne pada više na pamet da se igraju sa identitetima.

Nije lepo, nekulturno je, učile su vas mame, zaboravili ste. Vreme je za prevaspitavanje. Hvala!

Do sutra. 

Milica Stojanović Kostić

Kandidatkinja za odbornicu u SO Gračanica