Oni dani maskirani

U životu žena mnogo je “onih dana”. Ti su dani veoma izazovni, naporni i bolni, ali se o “tim danima” retko govori. Žene je neko ubedio da su grozne, prljave , tužne i ružne dok su u ciklusu, te se one već vekovima sakrivaju iza tamne odeće i lažnih osmeha kako bi prikrile nešto što je deo njihove prirode!

Kao danas se sećam. Kao mlada devojka imala sam jako bolne cikluse, imala sam ih i kasnije, ali jednom sam se od bolova i onesvestila u kombiju kojim smo išli do škole. Odveli su me u hitnu i dali neku infuziju. Trenutno mi je bilo bolje. Međutim, svakog se meseca to ponavljalo. Niko me nikada nije posavetovao da zbog toga mogu da odem kod lekara, jer to se ne radi, to jednostavno istrpiš. Dok sam jednom prilikom tako povijena i u strašnim bolovima trpela posetila nas je jedna bliska rođaka u pedesetim godinama. Rekla mi je: Hajde ustani, šta je to ležanje. Pa kako ćeš kada se udaš, rodiš, sigurno nećeš moći da preležiš jedan dan zbog tih stvari. Nisam imala snage da bilo šta kažem, malo sam bila i ljuta, ali tek mnogo godina kasnije razumela sam šta je htela da mi kaže.

Foto ilustracija: Andrea Piacquadio on Pexels.com

Kao i ja, tako je i većina devojaka moje generacije, starijih ili malo mlađih prolazilo kroz slična učenja. O trpljenju su nas najviše učile žene, jer im je to uža specijalnost, teško da bi na ovu temu bilo šta saznale od muškarca. Na trpljenje mislim. Ljutile su se žene na žene zbog toga. Ali mislim da ne treba, jer i one su naučile da trpe jer su morale, ne jer su želele. Nisu imale muškarca koji bi rekao: “evo danas ne moraš sa mnom u polje, odmaraj”, ili “nemoj danas ti oko dece, evo ja ću ih savladati nekako”, “odmori, naspavaj se”, “lezi, skuvaću ti čaj”! Sve ovo misaone su imenice za sve naše majke, bake, tetke… Možda su se “vremena” malo promenila, tačnije mi smo ih promenile, pa su muškarci malo više saznavali o tome koliko smo zapravo u bolovima, fizičkim i psihičkim za vreme PMS-a i same menstruacije.

Iskustva žena sa Kosova su različita, međutim nevezano za starosnu dob ili obrazovanje u jednom se slažu- nema dovoljno sluha za sve ono što se trpi.

Imam velike probleme sa kojima se suočavam dva dana pre početka ciklusa, užasne migrene praćene povraćanjem, malaksalošću, nervozom….i svim propratnim hormonskim promenama u svesti, raspoloženju, celom organizmu. Jedino što mi je potrebno tih par dana, ili makar jedan dan, da moj muž bude kod kuće, ne na poslu…i uspem ja da to nekako izboksujem. Ali sam potpuno neshvaćena.

S.S. dalje objašnjava da njen suprug ne može uvek da uzima slobodne dane, i da njega na poslu ne bi razumeli kada bi rekao da je potreban ženi kojoj je loše zbog ciklusa.

Kada su moji simptomi slabijeg intenziteta, izdržim, ali kada je taj dan jako težak, do te mere da ja detetu ne mogu da spremim doručak, zaista očekujem da on svojim nadređenima kaže: “Ja uzimam slobodan dan, zato što mi žena ima ciklus!”

dodaje S.S.
Foto: Pixabay on Pexels.com

I nije da je ovo daleko od izvodljivog. Ukoliko muškarci mogu da podele sa nama brigu oko deteta nakon rođenja u smislu “porodiljskog odsustva” ne znam zašto bi se ovaj problem smatrao manje važnim. Ipak, mnogo je i zaposlenih žena kojima su neophodni dani za oporavak u toku ciklusa. Španija je prva zemlja koja je izglasala tri dana menstrualnog odsustva mesečno za sve žene. Ovakva šema, prva tog tipa u Evropi, podrazumeva da žene mogu tri dana mesečno, kada im baš i nije do posla, da provedu kako god žele dok se organizam ne vrati u normalu. To je tema o kojoj se ne priča toliko često, ili skoro uopšte, a Španija želi to da promeni. Bravo za Španiju!

I D.Š. takođe ima jake tegobe .

Za mene je takav dan prespavan, izgubljen, a to se dešava svakog meseca.

Treba li žene da tako olako kako reče D.Š. gube dane svakog meseca? Naravno da ne, ali su nam zato neophodni lekari koji će nas posavetovati, ali i lečiti.

Kao neko ko celog života pati od užasno bolnih menstruacija, imam da izjavim da naši ginekolozi i lekari ne da nisu stručni da tretiraju dismenoreju nego imaju samo dva saveta, rodi dete ili evo ti tona antibebi pilula. Uz to tona lekova za bolove.

podelila je D.S. sa nama svoje iskustvo.

Pojedina uverenja koja se usađuju u naše glave od malena veoma su štetna za naše fizičko i psihičko zdravlje. Među njima su najčešća ona koja polazi od teze “ne valja” a završava se hipotezom “jer ne valja”. Dakle, što bi mladi rekli, apsolutni nonsense (engleska reč za besmislicu). Evo jednog primera koji je sa nama podelila N.P.

Evo nećeš verovati. Trebalo je da posetim jednu tek rođenu bebu, i rekoše mi neke ŽENE da ne prilazim bebi jer sam dobila, pa će bebi valjda da izbije po licu neko crvenilo, ekcem, šta li i biće uznemirena. To se inače dešava u ovom veku, pre nekoliko meseci. Ali ne lezi vraže, to nije sve, sad ni kao trudnica ne smem da kupujem ništa bebi i porodilji, opet nešto ne valjda, ali se nisam informisala mnogo oko razloga samo znam da NE VALJA.

Verujte, nije smešno, tužno je. Pretužno! Zamislite ženu koja vam objašnjava da deo vas NE VALJA, to je inače deo koji ima i ona, ali to jednostavno NE VALJA, neko ju je ubedio. Tuga , prevelika!

Foto: Rafael Barros on Pexels.com

Mnogo je problema. Prvi je ćutanje. Zato nemojte ćutati, recite im kada vas boli, neka ne bude samo naša stvar, jer nije samo naša stvar. Zajednička je, posebno zajednička za porodicu. Svi moraju da se potrude da vam bude što lakše da pregurate taj period. U svakom smislu. Posebno je teško devojkama, odnosno onima koje tek spoznaju šta menstruacija znači.

Nervira me brat koj nema osećaja u tom trenutku, mislim on jeste mlađi od mene, sad treba da krene u 8. razred, ali to se uči u 7. On to ne razume i uopšte mu nije jasno zašto to nešto ne mogu da uradim u tom trenutku. Što se ostalih tiče uglavnom nije loše ako im kažem da je ,,taj period u mesecu”, doduše mora da im se da do znanja da imam bolove..

priča nam I.S.
Foto ilustracija: Monstera on Pexels.com

Devojkama koje se prvi put susreću sa ovim delom svoje prirode ženski članovi porodice objašnjavaju o čemu se radi. To su uglavnom bake, majke, tetke i druge. Neke od njih, koje u proseku imaju oko 17 godina, podelile su svoja iskustva sa nama.

Kada sam prvi put dobila bilo mi je jako čudno, nekako se desilo iznenada i mislila sam da  nešto nije u redu. U početku nije bilo nikakvih tegoba, ali vremenom sve teže podnosim, imam veoma jake bolove zbog čega sam prinuđena da svaku menstruaciju ispratim lekom protiv bolova.

Ne mislim da je sramota jer to nije nešto što mi biramo već nam je urođeno, mislim da to ne treba biti tabu tema i da se naprotiv o tome više priča i dele saveti kako pomoći onim devojkama koje kroz taj period jako teško prolaze.

objašnjava nam M.I.

Sve devojke sa kojima smo razgovarale na ovu temu smatraju da bi trebalo omogućiti ženama da budu slobodne za vreme ciklusa, ali i da nije sramota govoriti o menstruaciji. Što je verovatno i najveći pomak u ovom delu Evrope.

Jedna stvar u kojoj smo takođe zakazali je edukacija muškaraca u vezi sa ovom temom. Dakle, za sve one muškarce koji će se drznuti da ovaj tekst pročitaju do kraja i možda već ovde shvatiti da žena prolazi kroz naučno dokazane predmenstrualne sindrome, a posle i kroz jako bolan ciklus, evo šta možete uraditi:

  • pokušajte da umanjite nivo stresa koji oseća time što ćete ponuditi zagrljaj i nežnost, to uvek pomaže;
  • pitajte je kako je, da li joj nešto treba;
  • opskrbite je slatkišima;
  • skuvajte čaj;
  • uplatite spa dan;
  • pogledajte neki lep film, bez nasilja i tragedije.

Verujem da bi to bilo dovoljno za “brzu intervenciju”. Ali svakako edukujte se trebaće vam, to je sigurno, a i nama trebate sa predznanjem, ovi dani nikako nisu za objašnjavanje nego za razumevanje.

“Francuskinje i sreća”

Šta je uopšte umetnost življenja ili joie de vivre? Uparavo tragom odgovora na ovo pitanje Džejmi Ket Kolan, spisateljica romana “Francuskinje i sreća”, kreće na put po Francuskoj. Njena baka, Francuskinja, umela je da prepozna i primeni radosti življenja, ali, kaže ona i njena majka nisu.

A kada je u svojim četrdesetim i pedesetim osetila da nije tako privlačna postala je jako utučena. Ovo nije bio slučaj sa mojom bakom koja je bila elegantna, imala mnogo stila i bila zanosna i u svojim osamdesetim.

deo iz knjige
Foto arhiva Ženski info

Spisateljica na poseban način kritikuje društvo u kojem su žene predstavljale ideal lepote samo kada su idealne težine, boje očiju, širine kukova i svega ostalog što je nametnula reklamna i modna insustrija. Ona zapravo u knjizi pokazuje da je umetnost življenja nešto sasvim drugačije.

Umetnost življenja je gest, doživljaj, prolazni trenutak koji se više nikada neće ponoviti.

navodi u knjizi Ket Kolan.

To zapravo znači biti prisutan i živ u običnom trenutku, to je saznanje da ništa ne traje večno. Tom mišlju Kolan upoređuje Francuskinje i Amerikanke, i dok njene sunarodnice jure za kupovinama i sniženjima, markiranim stvarima i torbama, Francuskinje odlaze na pijacu i kupuju samo ono što im je potrebno za to jedno veče, tu jednu večeru. A svaka je posebna.

Večera je posebna stvar, a vino obavezno.

U Americi je “vreme novac”, da li to znači da sve što nije u cilju zarade trošenje vremena uzaluud, pita se Ket Kolan. A upravo te male stvari kojima ne možemo da zaradimo materijalno, one čine lepotu života.

Sreća ima mnogo zajedničkog sa velikim srcem i razvijenom maštom.

Posebno su važne i jake poruke ženama, a to je pre svega da budu svoje i jedinstvene.

Potrebno je da neko bude hrabar, pomalo snalažljiv i da definitivno ima maštu i onda … puff. Svet se promenio i izgleda kao da se ta promena dogodila preko noći.

Ovaj roman odličan je izbor za čitanje na odmoru, na obali mora ili gde god da ste odlučili da isti provedete.

Kosovke o postpartumu: Ćuti i trpi

Postpartum ili postporođajno stanje žene najjednostavnije rečeno predstavlja sve ono što žena oseća, doživljava kroz emocije i misli u periodu nakon porođaja. Svetska zdravstvena organizacija ovaj period opisuje kao najkritičniju, ali i najzapostavljeniju fazu u životu majke. Šta je sa majkama na Kosovu? Govore li o onome što osećaju i misle, ili su i dalje sve to tabu teme?

Na osnovu jednog malog istraživanja koje sam u ovu svrhu uradila na društvenim mrežama došla sam do odgovora na gore postavljena pitanja. Naravno da sam do gotovo istih odgovora dolazila i u privatnim razgovorima sa ženama koje se trenutno nalaze u postporođajnom periodu. Svi ti odgovori izgleda mogu da stanu u onu jednu koju “žene, majke kraljice, Kosovke” odavde jedino i znaju i uče generacijama, a to je “Ćuti i trpi”!

Foto ilustracija: Liza Summer on Pexels.com

Kao i za većinu stvari koje se tiču isključivo žena, kao što je menstrualni ciklus, tema o grudima, ili bilo šta što je vezano za njene genitalije i reproduktivni trakt veliki je tabu u našim , seoskim, zatvorenim geto sredinama. Takav je slučaj i sa porođajem i postpartumom. Primetila sam da žene u prisustvu muškaraca ne govore o “mukama” kroz koje prolaze dok se on opija, cepaju mu odeću i slavi rođenje. I dok se sutradan bez imalo srama priča o njegovom cepanju, njeno se ni ne pominje – jer sramota!

I mislim da tu počinje to nerazumevanje. Kada bi parteri češće prisustvovali porođaju i doživeli lepotu rađanja i trenutak pamtili kao porodica, sigurna sam da bi taj odnos mogao da doprinese zdravlju svih članova pa tako i posebno majke, tj.supruge. Međutim, to je ovde još jedno “no, no”, jer zaboga žene se stide od svojih muževa, a muževi se stide svojih žena. A drugo, brane ih žene, zamislite, rečima da su slabi da ne mogu da podnesu sam proces. Ne znam dal mi je bolesnije ili smešnije, al dobro. Dakle u trenutku kada počinje postpartum, tata slavi, mami kreće fizički, emotivni i psihički haos. A šta to znači?

Jedno od mnogobrojnih iskustava podelila je sa nama B.N.

“Sa prvim detetom se nikako nisam snašla oko dojenja,što se podrazumevalo da znaš, i onda sam kući izmlazavala, nisam spavala noćima,danima,i na kraju dobila mastitis, pa bolnica i lečenje. Kući naravno nemaš razumevanje jer jelte svekrva ti nije rod😁 muž radi, ni on blage veze nema kako da pomogne ili prepozna da sam ja daleko vec zakoračila u anksiozno-depresivni poremećaj,i nažalost to je trajalo dve godine dok mi se fizički nije odrazilo na zdravlje.

Tema dojenja je svakako tabu. I ja sam se strašno borila u početku i pored svega bila dodatno isfrustrirana i time. Ne znam koja je budala prva rekla da je dojenje sasvim prirodno i da dolazi spontano. Nije tačno! Dojenje je najlepša stvar na svetu, kada naučite kako da dojite pravilno. U suprotnom može da bude najgore iskustvo koje ćete pamtiti!

Foto ilustracija: Criativa Pix Fotografia on Pexels.com

Naša sagovornica, čiji smo identitet takođe odlučili da sačuvamo zbog privatnih detalja koje je iznela dalje navodi da postpartum ukoliko započne loše ostavlja trajne posledice na majku.

“Nažalost to postporođajno stanje ostavlja posledice za čitav život. I dalje imam napade panike, neretko budem depresivna, s tim da naučiš prosto da živiš sa tim i kontrolišeš svoje emocije. Moje mišljenje je da smo previše same u tome, da se sve očekuje od nas jer mi smo “majke”, mi sve to možemo same i možemo naravno,samo što prosto naš mozak to ne može da isprati nekad.

objašnjava nam B.N.

Još jedna jako važna stvar u iskustvu ove majke je ta da nas uče da mi kao majke “moramo sve same”! Šta nam uglavnom govore:

  • Ja sam 2,3,4 rodila ko mi ih je podizao? Pa ja! Što ti ne možeš? Šta ti fali, sada sve imate, a ne kao mi !
  • Pa ne zna otac kao majka! Ti moraš sve, pusti njega neka šeta! A i bolje ti je da nije kod kuće, samo ti pravi nered. Ovako sama sa detetom najbolje znaš!
  • Pa kako ne znaš da dojiš? Kakva si ti majka? Svaka PRAVA majka zna da doji dete!
  • Ne dojiš?! Pa kakva si to majka? Svaka PRAVA majka doji!
  • Muž ti ga presvalači? Strašno! A čemu ti služiš?
  • Ne može on da drži dete, on je muško, sramota je!
  • Otišla si na kafu? A gde ti je dete? Ko ga čuva? (Naravno da muškarca neće niko pitati gde mu je dete dok on pije kafu, jer podrazumeva se!)
  • Nastavi niz…

Neretko se porodiljama ocenjuje i fizički izgled. To iskustvo imala je J.J.

Najviše bole komentari poput: vidi koliki ti je stomak,moraš to pod hitno da se rešiš stomaka, ne stoji ti, ti si mlada,…polako bre ljudi ja imam ogledalo, vidim šta mi stoji i šta ne, ali isto tako i znam da imam i dodatne zdravstvene probleme, koji me sprečavaju da ja sad budem na nekoj strogoj dijeti, vežbama,.. LJUDI GLEDAJTE SVOJA POSLA, SVOJ ŽIVOT…

Dakle, ne da ne mogu da budem na strogoj dijeti nego prosto NEĆU! Izgledam onako kako bi trebalo da izgledam! Hajde da od sada naš odgovor na ovakve komentare bude drugačiji. Recite im da se postide što uopšte komentarišu izgled porodilja. Kod mene je situacija bila suprotna. Ja sam zaboga bila premršava, pa su mi davane dijagnoze različitih vrsta kao da sam bolesna.

Žene moraju da nauče da kažu ono što pre svega osećaju, ono oko čega imaju dilemu, a posebno da zatraže pomoć kada im je to potrebno! A partneri bi MORALI malo više da slušaju i gledaju oko sebe, da se više uključe u odgajanje dece, jer , zamislite, to ne podrazumeva samo povremeno igranje sa njima, već i zadovoljavanje njihovih osnovnih potreba, o učenju da i ne govorimo.

Samo srećna i mentalno zdrava majka može lepo da se stara o svojoj deci. U svakom drugom slučaju deca će osetiti sve što majka oseća, a doživljene traume će manifestovati kad odrastu u svom ponašanju.

Foto: Elina Fairytale on Pexels.com

A šta može da se uradi još danas? Pre svega neophodno je da stručno lice, u ovom slučaju psihološkinja ili psiholog koji će biti dostupni u porodilištu razgovaraju sa vama nakon porođaja.

Foto ilustracija: SHVETS production on Pexels.com

Drugo, podrška članova porodice, posebno supruga je od ključne važnosti u ovom procesu. Muškarci ČEŠĆE pitajte svoje supruge kako se osećaju i šta im treba! I kada vam kažu potrudite se da im pomognete!

Treće, žene moje drage, posebno svekrve, nemojte biti loše prema svojim snajama samo zato što je vaša svekrva bila prema vama, obrnite igricu, i baš uradite sve da njoj bude lakše, jer prošle ste kroz to.

Majke, ne stavljajte visoke standarde pred svoje ćerke koje su se tek porodile. Sećate se šta vam je najviše trebalo, da! Onda im samo to pružite! Biće dovoljno.

Foto Ilustracija: SHVETS production on Pexels.com

Žena ženi mora da bude podrška pre svega! A tako ćemo da promenimo ovo veoma loše trendove u ponašanju prema majkama.

Kako percipiraš?

Najčešće postavljano pitanje osobi (srpske nacionalnosti) sa Kosova od strane sunarodnika van Kosova je “Kako se živi dole, ali stvarno?”. Ovo “ali, stvarno”, ne moram da objašnjavam, većina ne veruje medijima, iako ih slepo prati, zato ih od onih koji imaju ličnog iskustva zanima istina, u medijima je nema.

Poenta ovog teksta je prvi deo rečenice. Dakle, živi se mizerno, ako pogledate sa strane. Zatvoreni smo kao u kakvom logoru, ali ne samo spolja žicama koje se ne vide već unutra u našim glavama. Mnogo smo ograničeni, i jedni i drugi. Mrzimo se i dalje, jer većina tako uči decu. Dakle živimo zatvoreni, u strahu jedni od drugih, pod konstantnim stresom od eskalacije takve zategnute situacije, često bez struje, vode, sa užasnom putnom infrastrukturom i još gorom kanalizacionom mrežom. Lečimo se u improvizovanim kontejnerima, iako se deklarativno prema navodima medija i predsednika zapravo lečimo u bolnici po najvišim evropskim standardima, samo što mi to ne vidimo i ne osećamo. Al to je već naš problem!

Mnogo je tu problema, čini se da se samo o njima i govori. Međutim, ja sam što kažu ovi mlađi naraštaji “obrnula igricu”. Kada mi postave pitanje, posebno onako sažaljivo da gotovo prelazi u poniženje “Kako je dole, ali stvarno”, ja kažem “Prelepo, ali stvarno!”, na neočekivanje i čuđenje pitatelja!

Jer hajde da sagledamo situaciju realno. Ja ovde imam dom, tačnije dva, kao u ostalom i svaka žena. Jedan u kojem sam kao devojka živela, i drugi koji sa suprugom i detetom gradim. Žene su zaista bogate duhom! Dakle, imam i dvorište, cveće, voće i povrće, organsko, zdravo! I u svom malenom domu imam mir koji mnogi gde god bili nemaju, a imaju sve ostalo.

U odnosu na njih, ja nemam slobodu kretanja, jer je problem u glavama svih nas koji ovde živimo, kada bi se te glave oslobodile svi bismo se oslobodili! “Ovo je najlepše podneblje na svetu, ima četiri godišnja doba, ima sve, ali nismo svesni da imamo sve!”, rekao mi je jednom prilikom u intervjuu koji smo radili Enever Petrovci, albanski glumac sa Kosova.

Dakle, hajde da sledeći put, pre nego zakukamo kako smo ubogi Kosovci koje neko maltretira već decenijama, pokušamo da promenimo tok misli. Svako od vas ko i dalje živi ovde živi iz jakog razloga! Jer se u ovakvim uslovima ne živi sa slabim razlozima. Dakle, znamo da imamo veliki razlog, a on je ljubav i mir u srcu, tu u svom parčetu raja koje smo gradili godinama. Kada bi svako od nas, nevezeno za nacionalnost, religiju , boju kože i jezik, samo pomislio koliko bi slobodan život prijao svima možda bi jednom i shvatili da imamo sve ali ne umemo!

Zato je današnja motivaciona poruka :

“Zagledaj se dobro u ono što imaš, nekome je to što ti imaš ništa, a nekom je previše. Percepcija je suština! Zato probaj da percipiraš pozitivno, da bi mogla ga očekuješ samo dobro”

Gračaničke porodilje: Doktori odlični, uslovi užasni

Porođaj, trenutak kada je žena najbliža Bogu! Porođaj u Gračanici, trenutak kada je žena najbliža onoj “jao Bože”!

Šalu na stranu. Porodila sam se u Gračaničkom porodilištu (Kliničko bolnički centar Priština sa izmeštenim sedištem) tačnije na Ginekološko-akušerskoj klinici, bar se tako zove zvanično. U martu, na svoj rođendan rodila jednog dečkića od 3 kile, sad je veliki “momak” ima godinu i nešto. Elem o porođaju nemam mnogo da kažem sem da je ženama u prirodi da rađaju pa mu to i pored onolike brige dođe veoma spontano i jasno. Ali tu je i moja prva nelagoda oko ovog podneblja i načina na koji se gleda na porođaj.

Ja sam na porođaj otišla srećna, uzbuđena i “važna”, jer čoveče ja ću roditi život! To možemo Bog i ja! Kad kažem ja, mislim žena! To nije mala stvar. Posle devet meseci upoznaćemo se! Velika je to stvar, bar za mame, bar za žene! Međutim, tamo kao da uđete u bolnicu da bi se od nečega lečile. Sve je po protokolu, lica su uglavnom namrštena i mrzovoljna, samo vam kažu šta da radite i to je to. Sve izgleda kao da ste od nečega, daleko bilo bolesni, a ne da rađate. Sve sam bliža onim porođajima u kadi sa dulama, evo Boga mi. A da ne pričam o tome da kada se porodite samo dobijete “dizanje u vazduh” novorođenčeta i babica vikne “živo muško!” Nema sestro slatka ni da zagrliš, ni na grudi da staviš, da poljubiš. Ne, dok ga ne izmere, prebroje prste i pregledaju nema ga! Mislim da sam ga videla tek ujutru, a porodila sam se uveče u 18h. Celu noć svakako nisam spavala, jer skok adrenalina učinio svoje. Dakle, što se emotivno-senzitivnog dela tiče, osećaj je kao da si došla da završiš sa intervencijom i to je to! Hladno i previše bezosećajno!

Poput emotivnog momenta, ono što čini značajnu nelagodu svakako su i uslovi. Temu porođaja u Gračanici pokrenula sam na svom Instagram profilu, sada ću vam, anonimno, preneti komentare žena koje su podelile svoja iskustva. Naravno, iza svake rečenice postoji osoba čije je ime poznato redakciji ali zadržavamo pravo da ista ne objavimo.

Ono što sam mogla da primetim pre svega jeste da žene odavde nisu dovoljno osnažene da se javno usprotive ovakvom sistemu. Ja sam iznela samo par detalja, da kada sam se ja porađala nije bilo tuša u kupatilu, da je buđ bila veća od prozora u sobi gde smo bile smeštene, da su spavaćice pohabane i isflekane. A onda je usledila reakcija. Jedna od žena koja se javila napisala je:

“Bravo svaka čast za pokrenutu temu! Dva porođaja imala tamo, neljubazni užaš, svetla u kupatilu nema, čaršafi ispod mene pocepani i spavaćicama i da ne pričamo bilo me je stid. Aparatura užas, CTG jedan normalan nemaju.. Sve u svemu tužno.”

Većina se žena slaže da su uslovi jako loši i nedostojni ovakvog čina, ali po svemu sudeći bilo je i žalbi na račun medicinskog osoblja.

Jesi imala gde da okačiš peškir nakon tuširanja? I da li ti je kanta za brisanje poda bila tik uz obraz? Super užitak! A rana peče, bradavice pucaju, ne znaš kako dete da podojiš, a niko da priđe, sestre te kiselo gledaju sa nimalo empatije. Ne donose ti noću dete na 3 sata za podoj, navodno, da se odmoriš ( u stvari, da se oni odmore).

Što se mene tiče, ja sam imala jako neprijatno iskustvo upravo u tom momentu “nadolaženja mleka”. Bila je tu jedna Marija, Bog je blagoslovio, celu je noć bila sa mnom. Ali zato je jedna sestra bila jako bezobrazna i gruba da sam se umalo onesvestila. Znam joj ime, ali ne i prezime. Kada budem saznala verovatno ću objaviti da znate od koga da se čuvate!

Tri porođaja u Gračanici i na sva tri sam super prošla što se tiče prirodnog toka, ali higijena i sve ostalo je bilo užasno! Sećam se spavaćicu koju sam imala nisam znala dal da je držim napred ili pozadi sva je bila otvorena pocepana a svoje naravno ne smeš da obučeš ni u kom slučaju! Pocepane posteljine i navlake. A sestre samo čekaju noć da padne i da uhvate slobodan krevet da spavaju!

Problem koji je ovde gorući su lekovi! Dakle, ja se ne sećam kad sam otišla u Dom zdravlja da se od nečega izlečim, prehlada, virus, a da nisam morala da kupim sve. Kada sam primala injekcije i to sam kupovala. Sećam se da za vreme korone u bolnici nije bilo ni vitamina C, pa smo kupovali i donosili u ampulama. Eno ih još u fioci. Ali da se vratimo na temu. Ja nisam kupovala ništa u porodilištu od stvari koje je navela sledeća žena, ali njeno iskustvo je takvo.

Mi smo isto tako prošli pogotovo ovde jer ovde nemaju prvo osnovne stvari znam po sebi gazu nemaju, nemaju lekove.

Možda jedino dobro u celoj mojoj priči o porođaju je odnos doktor-porodilja. Za to veliko bravo našem doktoru koji je inače i načelnik ginekologije u Gračanici. Sa tim se slaže mnogo žena.

Doktori su nam dobri stručnjaci uglavnom… ali, uslovi nula..gde nam se deca rađaju bre??? Zašto se za to niko ne pita… ono je užas..ni na šta ne liči… bljak, grozno je svee.. toalet izvor zaraze!!! Ma i sve ostalo.

I da se razumemo često su i doktori ove probleme iznosili javno, posebno nedostatak lekova i materijala za rad, ali se to nikada nije moglo čuti na medijima sa većom gledanošću.

Jasno je iz ovoga da su žene i te kako izrevoltirane, tretmanom i uslovima u porodilištu u Gračanici. O lošim uslovima izveštavali su i ovdašnji lokalni mediji ali čini mi se retko i nedovoljno. Ne krivim ih, žene ne žele da pričaju javno, jer se boje od osvete na sledećem porođaju. Na kraju krajeva naučile su da ćute i trpe, da spuste glavu kada ih opsuju, ošamare, kada se zbog grubosti sestara gotovo onesveste, naučile su dobro da stisnu zube i da umesto slave život i lepotu rađanja , naučene su da trpe bol, nepravdu, poniženje samo zato što je sistem loš, a ljudi potpuno neempatični!

Heroina Ketrin Švicer

Mesto radnje Boston, vreme 1967. godina, glavna junakinja Ketrin Švicer.

Ketrin Švicer, tada studentkinja novinarstva, ušetala je ili bolje rečeno utrčala na Bostonski maraton i pored zabrane koja nije dozvoljavala ženama da budu deo ove trke.

Na četvrtom kilometru trke Ketrin je bila primećena te je direktor maratona izašao sa svog mesta u publici, otrčao do nje i gurao je vičući: “Izađi dođavola sa moje trke!” Kanije je Švicerova u svojim izjavama potvrdila da je sa tim čovekom, po imenu Đžek Sempl postala prijatelj.

“To je čovek koji je, bez obzira na to kako gledate, promenio moj život. Kada sada pogledate, promenio ga je na bolje. Tada, pre 50 godina, bilo je to neprijatno za mene, ali sada kada se osvrnem na taj događaj – to je bilo nešto najbolje što je moglo da mi se dogodi.”

Ketrin je i pored ovakvog incidenta nastavila dalje sa trkom, a usled te pometnje nastala je i fotografija koja je jedna vrsta ikone za pokrete koji se bave pravima žena.

Bostonu je trebalo još pet godina da dozvoli ženama da budu deo maratona, pa ih je tako 1972. bilo svega 9 u trci, a muškaraca je tada bilo 1210. Ipak, Ketrin Švicer postala i simbol ženske snage u sportu.

Foto: Kevin Winter/Getty Images for The Billies

Pola veka kasnije, 2017.godine Ketrin Švicer ponovo se pojavila na Bostonskom maratonu i tom prilikom za CBS izjavila:

„Završila sam trku, kao i pre 50 godina. Mi smo ovde da promenimo položaj žena u društvu. Zamislite šta bi moglo da se dogodi u narednih 50 godina.“

Ova priča samo je potvrda dugotrajne borbe za prava koja ženama isključivo osporava “muško društvo”. Setimo se samo da je Bečka filharmonija tek 1997. godine prihvatila prvog ženskog člana orkestra.

Čemu nas uči Švicerova: Nikada ne odustajte od “trke” samo zato što vam muškarci kažu da “ne možete”! I neka vam onaj koji vas “gura” sa trke postane prijatelj jer bez njega ne biste pronašle prirodnu snagu koju posedujete a koju je bilo potrebno probuditi!

I zamislite šta možemo da učinimo za 50 godina!

Međunarodni dan poljubaca

Na ljubljenje prosečno potrošimo 15 dana tokom života, a najduži poljubac na svetu prema Ginisovoj knjizi rekorda trajao je 58 sati, 35 minuta i 58 sekundi.

Ovaj dan počeo je da se obeležava u Velikoj Britaniji, a sada ga ceo svet slavi kao dan rezervisan za poljupce. Na ovaj dan se možemo prisetiti i zanimljivih činjenica o poljupcima.

Ono što većina vas verovatno zna jeste da se tokom poljupca otpušta hormon sreće – oksitocin koji vas čini poletnim i lepo raspoloženim. Ali da li ste znali da na ljubljene potrošimo oko 15 dana života, a istraživanja su pokazala da se ovom “aktivnošću” produžava životni vek, pa tako ako muškarac poljubi svoju partnerku bar jednom dnevnom svoj život produžuje za 5 godina.

Jedine životinje koje se ljube u usta su šimpanze, orangutani i mačke, a strah od poljubaca i ljubljenja zove se filematofobija.

Danas probudite sreću poljupcima kojima ćete obasuti voljene osobe.

Srećan nam dan poljubaca!

Jul, mesec poljubaca, čokolade, Rakova i sunca

Danas je 182 dan u godini po gregorijanskom kalendaru. Ovog meseca rođena je Žorž Sand. Za one koji veruju u horoskop ovo je mesec Raka. U julu se obeležavaju svetski dani poljubaca , čokolade i borbe protiv Coca Cole.

Prvog jula 1804. godine rođena je francuska književnica Žorž Sand (George) preteča feminizma, autorka sentimentalnih, socijalnih i seoskih romana i priča (“Indijana”, “Lelija”, “đavolja bara”, “Majstori trubači”, “Povest mog života”). Ostavila je i obimnu prepisku i memoare.

Fotografija Žorž Sand preuzeta sa: thefamouspeople.com

Mesec Juli nazvan je po Juliju Cezaru, jer se rodio toga meseca.

Ovaj mesec karakterišu poleni i cvetanja trava, koprive, bokvice, ambrozije, navodi se na sajtu doktor.rs. Svaki od ovih polena može izazvati pojavu alergijskih reakcija. 

 U ovom mesecu nastupa pravo leto, padavina bi trebalo biti manje, ali su moguće oluje i grmljavine. Period je visokih temperatura pa radove treba obavljajti ujutro i uveče. “Biljke počinju da pate zbog nedostatka vlage u zemljištu. Neophodno je zalivanje i to vodom koja je odstajala, nikako hladnom i ne vlažite biljke”, upozoravaju iz Agrokluba.

Jul je svakako jedan od toplijih i lepših meseci u toku godine u našem podneblju, zato ga mnogi koriste za odlazak u letovališta na primorju.

Uživajte u lepim julskim danima.

Rodno (ne) osetljivi jezik na sajtu Opštine Gračanica

Piše: Milica Stojanović Kostić

Na čelu opštine Gračanica se od izbora održanih u oktobru 2021.godine nalazi žena, profesorka doktorka Ljiljana Šubarić. Na čelu tri od jedanaest odeljenja ove lokalne samouprave nalaze se, takođe, žene. Međutim, na zvaničnom sajtu ove opštine, Ljiljana Šubarić je predsednik, a sve ostalo su direktori.

Ako bi mogli da izdvojimo jednu žensku odrednicu na sajtu to bi bila ona koja se nalazi neposredno pre navođenja biografije predsednice opštine. A šta piše u biografiji?

Šubarićeva je u navedenoj biografiji stomatolog , a ne stomatološkinja, bila je i pripravnik, umesto pripravnica, a povrh svega je i doktor nauka. Docent je, a nikako docentkinja, a i dalje je vanredni profesor, a ne vanredna profesorka.

Opština Gračanica ima 11 odeljenja na čijem su čelu 3 žene i 8 muškaraca. Međutim, prema onome što možemo da pročitamo svi su direktori, nema nijedne direktorice ili direktorke.

Na čelu Odeljenja Inspekcije je direktor Jelena Stojanović, Planiranje, urbanizam i zaštitu životne sredine vodi njen direktor Aleksandra Đekić, dok se na čelu Odeljenja za obrazovanje i kulturu nalazi direktor Brankica Nićić.

Foto: Sajt našagracanica.com – screenshot

I tu nije kraj, jer u odeljku “kabinet” takođe vlada slična situacija. Šef kabineta je izvesna Kristina Slavić, a administrativni asistent Lidija Tokić.

Uredništvo sajta Ženski info uputilo je u ponedeljak, 26. juna pitanja koja takođe možete videti u nastavku ovog teksta, predsednici Opštine Gračanica, međutim do objavljivanja ovog teksta odgovori nisu stigli na mejl naše redakcije.

Mi smo svakako zainteresovani da saznamo stavove prve žene Opštine Gračanica o rodnoj ravnopravnosti zato ćemo ukoliko nam odgovori budu poslati iste podeliti sa našim čitateljkama.

Pitanja poslata predsednici Opštine Gračanica

Opština Gračanica najveća je opština sa većinski srpskim stanovništvom na centralnom Kosovu. Prostire se na površini od 122,25 metara kvadratna, a prema zvaničnim podacima sa istog sajta opštine ima oko 22 000 stanovnika.

Kosovka devojka je mnogo više od puke lepote

U Gračanici je uoči Vidovdana održan još jedan , 31. po redu, izbor za “Najlepšu Kosovku devojku”. Pobedila je Milica Ivanović iz Gračanice.

Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca;
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do belih lakata;
Na plećima nosi hleba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome hlađane vodice,
U drugome rumenoga vina;

Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake:
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.

(deo iz narodne epske pesme “Kosovka devojka”)

Milica Ivanović ovogodišnja pobednica

Manifestacija “Izbor za najlepšu Kosovku devojku” izgleda ovako: Kandidatkinje najave voditelji, one se pojave na bini prošetaju, za to vreme čitaju se samo njihova imena i prezimena i mesto odakle dolaze. Kad prodefiluju ide red muzike i igre, pa opet tako i red pesme. Ova manifestacija je sigurno jedna od najposećenijih u okviru Vidovdanskih svečanosti. Posetioci su svih životnih dobi, od penzionera do beba. Održava se u porti manastira Gračanica svakog 26.juna uoči Vidovdana.

Žiri

Zamislite kako bi idealno bilo da kandidatkinje za titulu Kosovke devojke budu sve one devojke koje su recimo doktorke nauka, buduće učiteljice, najbolje matematičarke, recitatorke, retoričarke.

Kada sam u svrhu pisanja ovog teksta svoje pratioce na Instagramu upitala šta za njih predstavlja Kosovska devojka, većina je odgovorila “lepotu”. Iako istraživanja ovog tipa nisu merodavna za doktorske disertacije, sigurno je da će u ovom slučaju većina pomisliti na to, ali i na smernost, požrtvovanje, nežnost, pokornost, uslužnost. Dakle, Kosovka devojka je simbol “idealne” patrijarhalno vaspitane devojke koja traži svog ranjenog nesuđenog verenika i vinom poji i pričešćuje ratnike na bojnom polju.

Izvor: Wikipedia/ETH-Archiv

Jedan od najvećih slikara srpskog realizma Uroš Predić rad na slici (iznad) “Kosovka devojka” započeo je pre Prvog svetskog rata a završio 1919.godine. “Bezimena devojka iz naroda simboliše sačuvanu čast otadžbine i produžetak života“, ovako na sajtu artnit.net objašnjavaju lik Kosovke devojke. Kako se tamo dalje navodi Predić je želeo da na platnu ostavi svoje viđenje dešavanja na Kosovu polju posle boja. “Njome se posmatraču prenose i poruke ne samo vezane za Kosovski boj iz 1389. godine, već za kosovski fenomen.”

Pa da li je i sama Kosovka devojka fenomen po sebi, i jesu li sve devojke na Kosovu danas simboli “sačuvane časti otadžbine”?

Pravo je pitanje, zapravo, kako smo od čuvanja časti otadžbine stigle do “najlepših”?!

Feministkinje širom sveta već se decenijama bore da pokažu da su izbori za “miss” zapravo pijace na kojima se ocenjuje ženska lepota koja se isključivo posmatra spolja.

Miss Univerzuma bar pokazuje i drugu stranu ovih devojaka, a to je čime se bave, šta o nekim temama misle, kako neke teme komentarišu, dakle bar ih u određenom domenu zanima nešto malo više od puke lepote. Što se ovog “našeg miss-a” tiče tu je dovoljno da ste “lepe” (iako je lepota u očima posmatrača) i lepo odevene!

Zamislite kako bi idealno bilo da kandidatkinje za titulu Kosovke devojke budu sve one devojke koje su recimo doktorke nauka, buduće učiteljice, najbolje matematičarke, recitatorke, retoričarke. Kako bi samo bilo lepo da u porti manastira čujemo kako nam govore o nauci, kulturi, stvaralaštvu. Da nam citiraju Andrića i kazuju Šantića. Da nam možda koja od njih odglumi neki lik iz Nušićevog komada, a druga upozori na ekološku katastrofu koja nam predstoji ukoliko nastavimo da se loše ponašamo prema našoj sredini. Kako bi samo idealno bilo da neka od njih ponovo oživi Desanku Maksimović, Darinku Jevrić.

Pa da se u jednoj večeri ujedine sve znamenite srpkinje u liku i delu Kosovke devojke. I Jelisaveta Načić (arhitektkinja) , heroina Milunka Savić sa slikarkom Katarinom Ivanović, Mileva Marić i avijatičarka Danica Tomić. I mnoge mnoge druge tako ujedinjene stvore posebnu noć kojom ćemo se ponositi i kada ćemo još jednom podsetiti da treba da negujemo ravnopravnost jer samo u njoj cveta lepota, ali ne ona spoljašnja već ona umna!

I muka mi je dok sada ovako poniženu posmatram ovu našu Kosovku devojku, u porti manastira, kako joj sinonimom lepota opovrgavaju svaku drugu odrednicu. Žao mi je ove naše Kosovke devojke, nje koja predstavlja i hrabrost, i um i srce i moć. Nju koja se odvažila da dan posle bitke, kako predanje kaže, ode na bojno polje, ne zazirući od toga da tamo možda i dalje ima neki živi ratnik koje je može ubiti. Ona ima jasan cilj, jer ona za ljubav može i da strada, nije joj važno, cilj joj je da pronađe onog koji joj je obećao sebe. Ona sada traži njega, suprotno srpskoj tradicija a tako jasno jakoj srpskoj ženi! Ta njena upornost, vodi je do ranjenih vojnika kojima pomaže jer je plemenita ne pokorna i nemoćna. Lepo je obučena jer se sa poštovanjem ophodi prema činu koji radi ne zato što želi da pokazuje svoju lepotu i raskoš.

Gračanica, jun 2023.

A šta su veliki “muškarci” od nje uradili misleći da “neguju tradiciju”?! Sveli je na lepotu i nošnju!

Kosovka devojka je mnogo više od toga zato je potrebno da joj što pre vratite sve ono što jeste pre nego je potpuno ubijete. Ona koja nije stradala od neprijateljskih ratnika ovakvim ophođenjem strada od svog naroda!