U susret Danu borbe protiv nasilja nad ženama

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obeležava se 25. novembra, kada počinje i 16 dana aktivizma na globalnom nivou.

Istorija

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama proglašen je na prvom sastanku feministkinja Latinske Amerike i Kariba (Feminist Encuentro) održanom u Bogoti 1981. godine. Na sastanku su žene govorile o porodičnom nasilju, silovanjima i seksualnom zlostavljanju, te nasilju koje žene trpe pod režimima, uključujući torturu i nasilje nad političkim zatvorenicama. Dan 25. novembar je odabran kao dan sećanja na sestre Mirabel (Patriu, Minervu i Mariu Teresu) koje je brutalno ubio diktator Rafael Trujillo u Dominikanskoj republici 1960. godine. Ujedinjene nacije su 1999.godine i zvanično potvrdile ovaj datum kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. (Wikipedia)

Statistika u Srbiji

Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srbije svaka peta žena u Srbiji žrtva je nekog vida nasilja uglavnom psihičkog.

“Svaka peta žena u Srbiji doživela je neku vrstu nasilja od intimnog partnera, a najčešći oblik agresije je psihičko nasilje – dok je fizičko-seksualno nasilje doživela svaka deseta žena. Seksualno uznemiravanje na radnom mestu iskusila je svaka sedma žena, a isti broj njih doživeo je proganjanje od strane poznatih i nepoznatih muškaraca iz svog okruženja. Žene su žrtve nasilja i u javnom prostoru – deset odsto njih je u poslednjih pet godina doživeo džeparenje, krađu torbice, novčanika, nakita, mobilnog telefona ili sportske opreme, dok je (pokušaj) provalne krađe doživelo šest odsto žena.” (Politika)

Na Kosovu nasilje nad ženama u porastu

U toku 2022. godine zabeleženo je 2 000 slučajeva nasilja u porodici, posebno nasilja nad ženama, od kojih su neki završili i smrtnim ishodom. (Reporteri)

Prema podacima iz istraživanja OEBS-a iz 2019. godine čak 92 odsto žena, koje su doživele nasilje od strane partnera, rekle su da se nisu obratile nijednoj instituciji. Kako se navodi u izveštaju, samo mali broj žena obavestilo je policiju o fizičkom nasilju od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera. Istraživanje pokazuje da gotovo dve-trećina žena na Kosovu smatra da je nasilje nad ženama uobičajeno. Tek svaka deseta žena na Kosovu prijavljuje da je žrtva nasilja u porodici. (Glas Amerike)

Istambulska konvencija

U Istanbulu je 2011. godine otvorena za potpisivanje Konvencija Veća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Poznata je kao Istanbulska kovencija, a za cilj ima sprečavanje nasilja, zaštitu žrtava i “okončavanje nekažnjivosti počinitelja”.

Turska je bila prva potpisnica ove konvencije, međutim u martu 2021. godine predsednik ove države Redžep Tajip Erdogan je ukazom poništio tursku ratifikaciju Konvencije Saveta Evrope . Aktivisti za prava žena smatraju da je ta konvencija presudna za borbu protiv nasilja u porodici te su u znak protesta izašli na ulice Istanbula tražeći promenu odluke.Prema podacima te grupe ubijeno je najmanje 409 žena 2020. godine. Neki zvaničnici Erdoganove Islamističke partije zalagali su se za reviziju tog dogovora tvrdeći da on ohrabruje razvod i promoviše LGBT kulturu koju smatraju suprotnom konzervativnim vrednostima zemlje.

Crna Gora je Istanbulsku konvenciju potpisala 2011., a stupila je na snagu 2013. Srbija je ratifikovala 2013. godine, a taj dokument je stupio na snagu u avgustu 2014. godine, kao i u Bosni i Hercegovini. Slovenija ju je ratifikovala 2015., a Makedonija 2018. godine. Posljednje je to učinilo Kosovo u septembru 2020. godine kada je Skupština Kosova usvojila ovu Konvenciju. (Slobodna Evropa)

Prijavi nasilje

Na Kosovu se nasilje u porodici može prijaviti na broju 0800 19 999. Telefonska linija za advokate žrtava je 0800 11 112.

SOS linije sigurnih kuća su 0800 800 01 i 0800 21 000.

Broj policije je 192.

Slaviša Mladenović: Primili smo žalbu, nadamo se rešenju problema

Foto: Slaviša Mladenović, Gračanica online

Poverenik za jezike na Kosovu Slaviša Mladenović u odgovoru na žalbu naše urednice Milice Stojanović Kostić navodi da će pokušati da u saradnji sa Agencijom za rodnu ravnopravnost reši problem lošeg prevoda na srpski jezik na sajtu ove Agencije, u što kraćem roku.

Ženski info izvestio je u sredu, 1. novembra o veoma lošem prevodu na srpski jezik na sajtu Agencije za rodnu ravnopravnost. Nakon što je urednica našeg sajta i zvanično poslala žalbu povereniku za jezike Slaviši Mladenoviću, stigao i odgovor.

U odgovru našoj redakciji navodi se da će Kancelarija poverenika kontaktirati Agenciju te da će nakon prvih sastanaka biti u mogućnosti da daju set preporuka, koje u najvećem broju slučajeva, kako se dalje navodi, daju pozitivan rezultat. U slučaju da Agencija i pored preporuka nastavi sa lošom praksom poseže se za istragom kao rešenjem, navodi se u odogovoru koji nam je dostavljen.

“Iskreno se nadam da će preporuke dati rezultat, jer ukoliko u vezi toga budemo morali da otvorimo zvaničnu istragu proces može potrajati iz nekoliko razloga. Istraga je jedna od mogućnosti definisana našim mandatom, međutim radna mesta koordinatora za istrage i službenika za istrage su trenutno upražnjena, tako da se u poslednjih nekoliko meseci pre svega oslanjamo na medijaciju kao metod rašavanja problema. Istraga bi, takođe, značila i duže rokove koji se moraju ispoštovati, tako da se nadam da do nje neće doći”, objašnjeno je u odgovoru koji nam je dostavljen.

“Agencija za Polnu Ravnopravnost organizira inicijalne sesije draftirtane sa polnon senzitivitetom”

Ukoliko vam je cilj da se na Kosovu bavite rodnom ravnopravnošću možda vas na tom putu omete mnogo “muško-patrijarhalnih” faktora, ali je sigurnije da će vam prepreka biti nesprovođenje ili delimično sprovođenje Zakona o upotrebi jezika.

Rodno osetljivi jezik, samo je kategorija iznad, te se na Kosovu, nažalost i dalje moramo baviti osnovnim pravima kao što je pravo na upotrebu srpskog jezika koje je garantovano Ustavom Kosova, u Članu 5 gde se navodi: “Službeni jezici u Republici Kosovo su Albanski i Srpski jezik.” I to vam je tako samo na papiru.

Na Kosovu je takođe aktuelan i Zakon o ravnopravnosti polova iz 2015.godine, koji u Članu 7 predviđa postojanje “Agencije za rodnu ravopravnost” koja deluje u okviru “Kancelarije predsednika Vlade”. Međutim, ukoliko se odlučite da posetite sajt istoimene Agencije, prvo ćete shvatiti, da ona zapravo i nije istoimena.

Foto: Screenshot Agencija

U srpskom jeziku ne postoji pravilo da sve reči u jednoj rečenici počinju velikim slovom i to je česta greška prilikom prevoda, ipak ono što više zabrinjava je da se Agencija ne zove onako kako je navedeno u Zakonu za ravnopravnost polova. Na sajtu piše “Agencija za Polnu Ravnopravnost” i umesto Kancelarije premijera reč o “Uredu”.

Ovo je samo jedan mali i gotovo neznatni deo problema, ono što vas čeka kada uđete u rubriku “Vesti” još je gore, u smislu da je veoma teško razumeti šta je napisano. U mnogim vestima su osim problema koji smo već naveli sa nepotrebno velikim slovima, imena gradova na Kosovu nepravilno napisana na srpskom jeziku. Pa su tako Dečani – Dećan, a Klina je recimo Kljina. Međutim vesti su aspolutno zbunjujući nerazumljive. Evo jednog od primera.

Foto: Screenshot Agencije

U gore navedenoj vesti se umesto organizovanja sastanaka, organiziraju sesije. Radionice nose naziv “Polno Integrisanje u EU Inteegrisanje”, za šta bi nam konkretno trebalo veće pojašnjenje. Ovo je, prema navodima Agencije bila inicijalna sesija na kojoj je kako se dalje navodi draftirtana sa polnon senzitivitetom neprestano, kompletirano od UN Women, kaancelarija na Kosovu i finacirano od Evropske Unije.

Cilj radionice u ovom slučaju bio je, kako se navodi, da informiše i da zna praticipaciju sa polnom integrisanjom u procesu integracije u EU i harmonizacija sa Akcionom EU Polnom Planom (GAP II).

Ako za primer uzmemo i vest najnovijeg datuma kao što je ona od 30.oktobra, videćemo slične, a možda i veće nedoumice.

Foto:Screenshot Agencije

U ovoj vesti bez naslova navodi se da je organiziran jednu dnevni trejning zahvaljujući, između ostalih i u saradnji sa Institutem za Javnu Administraciju, uz, kako se takođe navodi, podršku-tehnićku asistenciju. Sledeću rečenicu prenećemo u celosti: “Tokom trejninga su prezentirani fome seksualnong uznemiravanja, politike protiv seksualnog uznemiravanja u organima javne administracije, kreiranje kulture poštovanja u Radnom Mestu, lancu za menađiranje slućaja seksualnog uznemiravajna, idt”, navodi se na sajtu Agencije.

Sve ovo osim što duboko krši pravo na pravilno informisanje, pravo na potpunu i jasnu upotrebu srpskog jezika koji je zvanični na Kosovu, može, zbog velikog broja grešaka, da dovede do posmeha, a tema kojom se Agencija bavi veoma je važna i osetljiva te sebi ne bi smela da dozvoli “luksuz” ovako lošeg prevoda na srpski jezik.

Redakcija sajta Ženski info zbog ovako lošeg prevoda na sajtu Agencije, uputiće žalbu Povereniku za jezike Slaviši Mladenoviću i nadamo se da će se ovakvo stanje uskoro izmeniti u cilju jezički jasnije i iskrenije borbe za rodnu ravnopravnost.

Tata, ne želim da ti budem sin

Piše: Milica Stojanović Kostić

Naslov ovog teksta misao je većine ćerki koje žive u patrijarhalnom društvu, a posebno onih ćerki koje nemaju brata, tačnije “muškog naslednika”.

Nebrojeno puta sam do sada čula kako očevi, ali posebno majke žensku decu oslovljavaju sa “sine”, imenicom muškog roda kojoj je pandan u ženskom rodu imenica ćerka. Ovo se često dešava potpuno spontano i podsvesno, ali se imenica “sin” i oblik “sine” koristi kao izraz kojim se iskazuje ljubav, kao “srećo”, “ljubavi”… Na pitanje: zašto je sin postao sinonim za nešto uzvišeno, odgovara patrijarhat, zbog produžetka loze! Zato su i očevi koji imaju “samo ćerke” u ovom primitivnom društvenom shvatanju sažaljevani. Iako je očeva ljubav prema ćerki na više nivoa drugačija nego prema muškom detetu, retki su očevi koji mogu da se odupru nametanju da “moraju da imaju muško dete” inače su manje vredni!

Ne mogu ni da zamislim na koliko nivoa ovo loše utiče na ćerke u porodici koja nema “muškog potomka”. Beskrupulozno se pred njima govori da se želi muško dete, samo jer je muško. Roditelji često jasno pred ženskom decom iskazuju nezadovoljstvo njihovim polom, ostavljajući trajne posledice na njihov mentalni sklop, ali pre svega na emotivni razvoj. Poznati su mi slučajevi porodica u kojima se deca rađaju “dok se ne dobije muško”, pa se takav narativ često upotrebljava ispred devojčica koje već u najranijem periodu dobijaju impuls da su manje važne od muškaraca! Već u najranijem periodu nauče je da je ona tu slučajno, ali je muški potomak neophodan! Ona može, ali i ne mora da postoji. Ružno, zar ne?

Foto ilustracija: Cottonbro studio

Neretko, ovakvu (ne) kulturu u ponašanju često čujemo u pesmama na kojima su neke ranije generacije odrastale, neke od tih pesama i danas se izvode na veseljima povodom rođenja deteta, krštenja ili drugih. Jedna od njih je i ona “Ti si ćerko tatin sin”. Ova pesma je pogrešna na nebrojeno nivoa! Pre svega , toliko sam sigurna da čak mogu i da tvrdim, da je ova pesma nastala kao “uteha” onim očevima koji nemaju sinove! Što je pri samoj pomisli odvratno. U pesmi postoji pokušaj da se ćerka uzdigne iznad sina, što je ponovo jako loše, ali hajde da vidimo kako. Tako što je lepa i fina i što će “zavesti svakog njihovog sina”. Pa bravo Nino, genijalcu! To vam već na početku govori o tome koliko je patrijarhalno vaspitanje usađeno u svaki segment našeg društva. Onda sledi taj famozni refren i sva glupost ove pesme dolazi do potpunog izražaja.

Nije ovo jedina pesma kojom se pokazuje čar društva u kojem živimo, njome se bavim jer je i dalje aktuelna u našoj sredini koja će se, nadam se , pre ili kasnije probuditi.

Zato bi očevi, a posebno majke trebalo da obrate pažnju na to kako se ophode prema devojčicama i kakvu sliku sveta stvaraju u njihovim mladim očima. To da li će vaše prezime imati naslednika apsolutno ništa neće značiti svetu, već, potpuno sebično, samo i isključivo vama. Kada budete shvatili ovo možda će vam jednog dana i ćerke biti zahvalne što ste im bili vetar u leđa a ne kamen na koji će se ceo život spoticati.

Dvolični ponedeljak

Reč urednice

Svanuo je još jedan ponedeljak, jesenji, svega šesnaest stepeni kažu meteorolozi. Sumoran je ovaj ponedeljak, kao što smo i mi od svega što se dešavalo juče, ali i svih prethodnih dana, ali posebno juče. Tužni smo zbog svega, ne znamo ni sami zašto su se neke stvari dogodile.

Ali danas je Ženski info konačno dobio svoj prostor, portal koji je nastao kao želja da promeni ovu agresivnu percepciju. U nadi da ćemo uspeti da promovišući univerzalne slobode i jednakost da pronađemo zajedničko više od onih koji se stalno trude da nam nametnu razlike.

Ženski info počeo je kao želja ali i potreba da se o ženama u Gračanici, na Kosovu, u celom svetu, govori na dostojanstven način, da se promeni svest o tome da je žena samo”mašina za rađanje”, da ima prava da bira da li će se udati, da može da kaže ne kada joj nešto ne odgovara. Da kada postane majka može da rodi koliko želi da je niko ne upita “šta će ti toliko”, ali ni “zašto samo jedno” ako odluči da želi tako. Da se odupremo nastojanjima da budemo samo kvota u političkom životu na Kosovu, da nam žene na funkcijama ne budu “postavljene” nego izabrane jer vrede, jer znaju šta rade i da ih biramo zbog kvaliteta a ne zato što su majke ili nisu majke, zato što su udate ili su karijeriste, na kraju krajeva zato što su nekome podobne ili nisu. Žene moraju da se pitaju jer smo jednako važne i jednako sposobne.

Počele smo nas dve sasvim same, danas nas ima više i to nam je veoma drago. Mi širimo svoj tim, ali ideja ostaje ista, tu smo za sve žene koje osećaju da su diskriminisane, žene koje ne znaju kako da izađu iz omče porodičnog nasilja, one kojima treba savet pa čak i pomoć. Naša misija je pre svega da širim dobro, da govorimo glasno u ime onih koje se još nisu odvažile. Ali ako smatrate da vi našoj misiji možete doprineti tu smo, javite nam se.

Zato ovaj ponedeljak ima “dva lica”. Jedno, ono tužno koje je jutros uvijeno u crno, i ovo drugo koje želi da nastavi da se bori , da se zalaže za jednaka prava, za slobodu i za razumevanje.

Majka u meni vrišti:”dosta je, prestanite da nas zavaravate i gubite naše živote zbog vaših pretenzija, bolesnih ambicija i neuspelih sebičnih ciljeva”. Devojčica u meni je uplašena, kao što je bila i 1999. godine. Ali žena u meni spremna je da sa ostalim ženama gradi mnogo lepši i bezbedniji svet, a počećemo od Gračanice, od Kosova.

Zato danas u srcima žalimo za svim izgubljenim životima, a u glavama moramo da pronađemo način da ova stradanja prestanu, da prestanemo da živimo sa idejama koje su nam usađene, da prestanemo da mrzimo, da onog drugog gledamo kao jednakog. I mi i komšije! Jedino tako možemo da zaustavimo ovaj haos u koji nas uvlače neznalice i ratni profiteri na obe strane! A za to su nam neophodne osnažene žene i slobodno društvo koji će takvima reći NE!

Pravda za njih dve

Mogli smo danas da razgovaramo o bilo čemu, o tome što nam i dalje ne radi “srpska” pošta (jer mi sve ovde delimo na srpsko i kosovsko), da nam na rafovima ponestaje srpskih proizvoda, ali ne samo srpskih, da nam zato “podvaljuju” loše kopije Plazme i Medenog srca. Mogli smo danas o zabrinutostima, nesprovedenim sporazumima, o mogućim izborima i ostalim gadostima, lažima i manipulacijama, ali ne, odabrala sam nešto potpuno drugačije. Danas biram da vam doprem do ledenih duša i srca okovanih zimom, da ih potpuno ogolim i pokidam kada se prisetite svoje bezdušnosti.

Gračanica

Znam jednu priču,a znaju je mnogi od vas, o dvema devojčicama iz Gračanice koje je silovao muškarac koji je potom osuđen na 7 godina zatvora, odslužio je tri i vratio se na Kosovo. Taj isti (ne) čovek postao je gradonačelnik jedne srpske opštine u Kosovskom pomoravlju 2010. godine. Sa tim (ne) čovekom slikali su se funkcioneri Srbije, ali i ministri na Kosovu.

Ali nije ova priča ovde da bi nekome probudili ljudskost već je više priča o nečoveštvu svih nas zajedno koji smo ćutali sve ove godine i gledali jednog ovakvog zločinca ispred naših dvorišta, u našim kućama , kako nam se smeje preko tv ekrana!

Mediji, i oni su ćutali jednako kao i svi ostali. Davali mu na značaju jer je kandidat, jer je funkcioner, postavljali pitanja i radili intervjue sa nečovekom, silovateljem. Kakvo smo mi to dno zagazili, pa propadamo duboko! Blato, živo blato morala, etike i pre svega ljudskosti! Sve je zakopano i samo tone!

Ovim želim da to ćutanje prekinem, da mi ne “mažu oči” raznim svakodnevnim pregovorima, tenzijama, predstavama za široke neuke mase, koje jedva čekaju da se uhvate za grljan jer nema u njemu ničega do praznih krilatica kojim ih hrane, jer defakto hrana je skupa! Svakome po porciju mržnje, nacionalizma, međuetničke netolerancije, pa sve zasladite velikosrpskim i velikoalbanskim idejama da ne bude dosadno! Moj narod je i dalje u osnovnoj školi u kojoj predmet “medijska pismenost” s razlogom nije uveden. Ali nema ko da pita, još nismo punoletni!

E u mulju tih gluposti ja biram da pričam ovu priču, da slučajno ne dozvolim da je zaboravite vi koji ste na tim slikama smeškajući se davali legitimitet tom nečoveku! Ne, nismo zaboravili mi, a nećete ni vi. Ja biram da ovu priču ne zaboravim, ali da je ne zaboraviš ni ti, koja ovo danas čitaš, da samo shvatiš koliko smo jedna drugoj potrebne, jer ne može se u muškom svetu deliti pravda za jednu ženu, ili dve. Te pravde nema. Zato smo tu kolektivno da kažemo: mi pamtimo, a vas sramota neka je!

Kosovsko porodiljsko prisustvo

Prema aktuelnim kosovskim zakonima porodiljama su prava toliko umanjena da se pre odlučuju na prisustvo na poslu nego na porodiljsko odsustvo.

Mnogo je žena iz Gračanice i okolnih mesta koje rade u kosovskom sistemu. Za one koji ne znaju u srpskim sredinama i dalje funkcioniše i srpski sistem institucija, ali samo neke ispunjavaju svoju funkciju. Ipak, ono što verovatno ne znate je to da su u kosovskom sistemu plate mnogo manje, ovde ih zovu “vaučeri”. Recimo, medicinska sestra ili tehničar u srpskom sistemu će uskoro , sa silnim povećanjima koja su najavljena, imati oko 100.000 dinara. Dok će za isto radno mesto, sa istim radnim vremenom u kosovskom sistemu plata biti oko 400 evra. Prosečna zarada na Kosovu je navodno 450 evra. I kao što je na primeru plata kosovski sistem je jednako lošiji i u smislu porodiljskog odsustva ako se poredi sa srpskim sistemom.

Dakle, porodiljsko odsustvo po ovom sistemu traje 12 meseci. Prvih šest meseci porodilji se isplaćuje 70 odsto od zarade, sledeća tri meseca 50 odsto od prosečne plate na Kosovu, a poslednja tri meseca su , kako zvanično piše, besplatna. Kako je formulisano trebalo bi da su žene srećne jer su bar nešto od tog sistema dobile “besplatno” , pa neka je to i njihova plata, tačnije ne plata!

Ako uzmemo primer sa početka ovog teksta, žena koja je recimo medicinska sestra, ima primanja od 400 evra (možda i malo manje ali hajde da računamo ovako), odluči da drugi put postane majka na Kosovu. Ako tome pridodamo da je jedina zaposlena, odnosno da joj suprug ne radi, a da pritom ima još jedno dete kući priča dobija neophodne detalje. Prvih šest meseci primaće 70 odsto od 400 evra, što je 280 evra. Sledeća tri meseca, s obzirom da je prosečna plata na Kosovu 450 evra primaće 50 odsto od tog iznosa, što znači 225 evra. A poslednja tri meseca jedno veliko NIŠTA. To je način da Vlada Kosova “kosovskim majkama” kaže “hvala” što rađate na ovom prostoru. Naravno da sam ironična. Zar vi ne biste bili da živite sa manje od 300 evra u džepu, dvoje dece i troškovima koji prevazilaze granice normalnosti.

Šta onda žene rade?! Sa onim novcem što im se i daje nekako se i pomire, ali poslednja tri meseca prekidaju porodiljsko odsustvo, mnoge se na posao vrate i posle 6 meseci, jer je neizvodljivo da žive sa tako malim primanjima. Ostavljaju bebe na čuvanje svekrvama, majkama a one koje nemaju kome upisuju dete u vrtić i sa devet meseci! Dakle, primer sa početka teksta postoji i evo šta M.M. kaže za naš sajt.

Predaš je tamo vaspitačicama ona ne zna šta je snašlo,nema pojma gde je, šta je.Sreća pa je bila mirna beba pa se brzo i navikla. Mi moramo tako jer je moja plata jedini stalni izvor prihoda, već skoro deceniju sam u tom sistemu i veoma je loše i nepravedno.

piše naša sagovornica M.M.

Nepravda retko zaobilazi sve majke na Kosovu, problemi su nam isti te na razlike retko i mislimo. Time se uglavno bave muškarci jer se njihovi izvori prihoda ne “kažnjavaju” odlaskom na porodiljsko.

Foto: Priština, avgust 2023.

Trebalo bi pomenuti i da se sve ovo, ovde bi rekli “beneficije” a sve su samo ne benfit, odonose na one majke koje radni odnos ostvaruju preko ugovora o radu. Međutim, ima i onih koje su na “Ugovoru o privremeno povremenim poslovima” te za njih ne važi apsolutno ništa od navedenog. Žene uglavnom posle porođaja moraju da se vrate na posao, a od poslodavca zavisi koliko će biti korektan.

O ovim problemima žene ne govore javno jer “ćuti i radi” je krilatica koja se i dalje koristi. Ili ona “bar imaš posao, znaš li kako je teško doći do posla danas”, “istrpi, dete će da poraste, ništa neće da mu fali” i tako dalje.

A znate šta, faliće mu mama, ljubav, bliskost, nežnost, sve ono što niko ne ume kao mama i što je neophodno za emotivni i mentalni razvoj deteta.

Ako brinete o boljitku ovog društva, neophodno je da majkama date mogućnost da se oporave i da se na miran način bave svojom decom, sistem je u obavezi da majkama to omogući. U suprotnom nije sistem nego njegova imitacija.

Trebalo bi naglasiti da je u cilju “ekonomskog oporavka” Aljbin Kurti, aktuelni premijer Kosova, 2021. godine pokrenuo inicijativu o isplati pomoći porodiljama. Nezaposlene porodilje ostvaruju pravo na 170 evra u periodu od šest meseci, a zaposlene isti iznos u periodu od tri meseca.

I to vam je to. Da li je dovoljno, majke će reći nije, ali ih niko ne sluša ili nisu još dovoljno glasne!

Femicid je najveći problem Balkana

“Srbija, žene i nasilje”

“Muž je pratio, pretio i tukao”

“Svaka treća ubijena žena u Srbiji tražila je pomoć”

“Ubijena žena iz Vranja prijavljivala nasilnika”

“OVO JE UBIJENA ŽENA KOD LESKOVCA. Gordana više puta prijavljivala Kapetana za nasilje”

“Vanbračnu partnerku ubio u stanu na Voždovcu”

“Ubistvo žene nije porodična tragedija već femicid: 48% žena u BiH iskusilo je neki oblik nasilja”

“Svaka deseta žena u Srbiji žrtva silovanja ili pokušaja silovanja” 

Foto ilustracija: Anete Lusina on Pexels.com

Naslovi, prokleti naslovi. Prelistavam štampu ovog jutra da se prisetim tragedija, da ne zaboravim, ali ono što vidim je samo senzacija bez imalo empatije. Zarađuje se na ljudskoj nesreći danas više nego ikada. Na bolestima se pravi profit, rejting i šer! Još mi se vrti u glavi od svega što vidim, vrti mi se od jučerašnje nemoći da bilo šta uradimo zajedno! Ljuta sam i besna zbog toga što niko ništa ne radi po ovom pitanju. Pretući ženu, poniziti je ili ubiti danas je postala normalnost. Štaviše kao da se utrkuju ko će više žena potamaniti jer bolesne ambicije ne znaju za normalnost.

Napadaju feministkinje da su agresivne bez razloga. Evo rećiću vam 24 razloga do sada samo iz ove godine! Iz prošle ću vam navesti 25 razloga! Evo nekih: Jelisaveta, Gordana, Marija, Marina, Andrea, Nevena, Stana, Sanja… A.K, B.M, S.N, S.J…Samo do avgusta ove godine ubijen je skoro isti broj žena kao prethodne godine! Femicid je u porastu, a sada je dobio i novi oblik kod komšija iz BiH !

Foto ilustracija: MART PRODUCTION on Pexels.com

Strašno smo razorenih duša, oštećenih srca i zakržljalih mozgova kada nam pod pojmom patriotizma i dalje kao ovcama prodaju mržnju. Ne osećamo emptaiju. Samo se mrzi! Mrze se žene, druge vere, druge nacije, drugačiji, kulture koje nisu iste kao naše! Samo se nešto mrzi. Samo se seme ljutnje i besa kupuje na veliko, a seje na još veće!

Univerzalne vrednosti koje su jednake u svakoj veri: ljubav, poštovanje, humanost, to kao imamo svi a u stvari nema niko!

Tetoviramo duhovne vođe i molitve na nabildanim rukama, a onda idemo i istom mlatimo koga stignemo, uglavnom žene i decu. Nedeljom idemo na liturgiju, ponedeljkom u kafane i striptiz klubove, kockarnice i kladionice! Licemerje ne poznaje ni veru ni naciju, kao što ne poznaje ni ljubav i poštovanje!

Foto: Roberto Hund on Pexels.com

Zato je ovaj tekst posvećen svim stradalim ženama u regionu , prema službenim podacima u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj je ubijeno gotovo 400 žena, u BiH je prethodne dve godine ubijeno 13 žena, a u Srbiji su do avgusta ubijene 24 žene. Prošle godine ubijeno je 25 žena! Situacija u Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji takođe je alarmantna, a o tome u svojim izveštajima upozorava Evropska komisija.

Ali izgleda džaba! Upozorenja ne pale više, shvatite. Došli smo do dna, množda smo počeli i da se ukopavamo! Probudite se, ako država neće da nas zaštiti same ćemo, ali nemojte nam spočitavati našu ljutnju jer jedino ona danas ima smisla!

Gračanica: Potrebna stručna i društvena podrška dojiljama

Piše: Milica Stojanović Kostić

Danas se završava Svetska nedelja dojenja koja je pod sloganom „Omogućimo dojenje – napravimo razliku za zaposlene roditelje” trajala sedam dana, a sa ciljem da podigne svest i znanje o značaju dojenja. Statistike ipak upozoravaju da je globalni trend dojenja u padu, a u Srbiji je svega 13 odsto dojene dece do šestog meseca, podaci su Unicefa. Mame iz Gračanice kažu da nedostaje podrška i edukacija.

U srpskim sredinama na Kosovu nije bilo aktivnosti vezanih za promovisanje važnosti dojenja. Ova nedelja prošla je sakriveno i nečujno kako se ovde smatra da bi dojenje trebalo da izgleda. I ja sam se, moram priznati, suočila sa ličnim predrasudama po ovom pitanju onog trenutka kada je beba ogladnela van kuće. Uglavnom sam svoje i bebino vreme van iste ograničavala zbog dojenja i uslovljavala time da je neophodno da budemo kući da bi beba mogla da bude nahranjena. To usađeno shvatanje zapravo je plod učenja da je dojenje u javnosti odraz “nekulture”. Naime, ja nikada u Gračanici nisam videla ženu koja doji u javnosti! Prošlo je godinu dana konstantnog informisanja i učenja o ovoj veoma važnoj temi dok nisam uspela da svoju svest otvorim da je potpuno normalno da svoje dete nahranite gde god da se nalazim. Sada to i radim.

Stručne pomoći gotovo i da nema, ako je i ima u Domovima zdravlja, njihova promocija ne postoji, jer do sada nisam čula da je neka mama otišla u savetovalište u srpskim sredinama na Kosovu. Ako uopšte postoje trebalo bi da se više angažuju, jer mamama odavde neophodna je pomoć na više nivoa.

Foto: Helena Lopes on Pexels.com

Prvi nivo je činjenično objasniti koliko je majčino mleko važno za bebu. Za RTS o tome je govorila dr Ljiljana Stanković, neonatološkinja i nacionalna koordinatorka Programa podrške dojenju. Ona ističe da je dojenje nastavak veze između majke i deteta, kao što je bila pupčana vrpca u stomaku.

Beba, inače, punih šest meseci ne može da vidi sebe kao osobu odvojenu od majke. Zato je ta bliskost ili potreba da bude uz mamu, da se hrani na dojci, nešto što je iskonsko i pravo i potreba svakog deteta.

Sve može fabrika da podesi, i minerale, i vitamine, i proteine, ali ono što ne može da dâ, to je imunološka komponenta.Mamino mleko luči antitela, luči imunoglobuline, leukocite, bela krvna zrnca. Mi zovemo to mamino mleko kolostrum – bela krv.

Dojenje ne samo da je važno za zdravlje deteta i njegovo emotivno-psihičko stanje i razvoj, već je , kako navodi dr Stanković, veoma važno i za zdravlje majke.

Žena koja se porodila i doji svoje dete ima mnogo manje krvarenje, manju anemiju, ima manju šansu da dobije karcinom dojke ili jajnika, kasnije i mnogo manju šansu za prelom kuka.

Foto: Criativa Pix Fotografia on Pexels.com

Dakle ne možemo da osporimo činjenicu da je dojenje važno, ono što je ipak problem je neinformisanost, trend, ili problemi zbog kojih majke odustaju od dojenja. Svoja iskustva sa nama podelile su mlade mame. Evo šta kaže D.E. iz Gračanice.

Sada sam super, kako je bilo prvih par nedelja, pokušavam i dalje, trudim se, ali imam sve manje mleka jer on neće da sisa, tako da jedino kako održavam laktaciju je izmlazavanjem ali i to je počelo da me opterećuje jer ostanem po ceo dan a on se navikava samo na flašicu. Bitno mi je da smo on i ja dobro i da je napredovao, jer je u početku baš gubio na kilaži, bilo je preteško.Sad smo se da kazem uigrali.

B.N. iz Sušice odgovore na važna pitanja potražila je na internetu od dostupnih sadržaja u vezi sa dojenjem.

Prvo nisam ni dojila jer sam bila ubeđena da žene bez “izraženih” bradavica ne mogu da doje . Nisam bila upućena. Onda beba plače haos, svekrva kaže on je gladan, tvoje mleko ne valja, ja mu dam dohranu on sve pojede ali se dere jos više i jače. Svaka žena može da doji svoje dete, neka lakše neka teže,svako majčino mleko je dobro za bebu ,nekad ga treba možda kombinovati sa dohranom ali je majčino ipak veoma važno. Bebe ne plaću samo kad su gladne, plaču i kad se prejedaju.

Majci je potrebna pomoć,i mnogo treba stručnog osoblja da mamama pomogne još u porodilištu, jako je bitan položaj bebe na dojku, jer dojenje je užitak-ne sme da boli.

Pojedine žene svedoče o strašnim metodama koje su prethodnih decenija korišćene u bolnicama kako bi ženama “izvukli” bradavice , špricevima. Prava noćna mora za novopečene mame. Mastitis je još jedna stvar koja mora da se izbegne i o kojoj medicinsko osoblje mora da informiše mame.

Veoma je važno kako naglašava dr Ljiljana Stanković za RTS da svega tri do pet odsto žena ima medicinski problem zbog kojeg nije u mogućnosti da doji.

To je veoma važno znati jer je to jako mali postotak, a žene uglavnom misle da ne mogu da doje. Ponekad ćete se začuditi šta upornost i strpljenje može da učini. A podrška je preko potrebna.

Foto: Tetiana Kos on Pexels.com